Da li su to stvarno bili bolji dani ili smo to bolji bili mi?!

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Piše: prof. Mersiha SARAČ

U posljednje vrijeme malo prisluškujem ili bolje rečeno osluškujem komentare ljudi oko mene na svakodnevnicu. Svi se nešto žale. Žale se na zdravstvo, na prosvjetu, na brakove, veze, stanje u društvu i političkoj sceni. Svi imaju neku primjedbu na sve. Nezadovoljstvo!

Srednja generacija žali se na to kako je nekoć bilo bolje. Ja za bolje ne znam. Meni je dobro sad. Ne kažem da mi je savršena utopija u životu, ali dobro je. Mislim ja da to nema veze sa političkim sistemom ili društvenim statusom. Dobro mi je jer sam još mlada. Imam snage da se borim za ono u šta vjerujem, da ideje koje imam provedem u djelo. Nisam još u Mešinim četrdesetim. Mislim da mi ni tada neće biti baš onako kako on kaže, al’ eto vidjet ćemo. Mama kaže da je sad bolje. Opravdava svoju tvrdnju riječima da je u vrijeme kad je ona studirala (70ih) imala jedne ili dvoje farmerke za cijelu godinu. Da je jedne čizme nosila od početka do kraja studija. Vozarila je od Kaknja do Sarajeva svaki dan jutarnjim vozom u 5. Završila je u roku. Kad sam ja studirala svaki dan se nešto mijenjalo. Čizme i farmerke definitivno nisu bile jedne ni godišnje, a kamo li sve vrijeme studija. Vozarilo se autom –autarilo se. Ipak, u jednom se slažemo – obje smo bile zadovoljne. Bile smo studentice. Divno je to vrijeme. Ipak je do godina i zadovoljstva u njima, a ne do vremena koje može i ne mora ponuditi zadovoljstvo.

Osluškujem i dalje.

Iako je tema muško-ženskih odnosa isprana u devet voda, opisana u nekakvim knjigama, studijama i istraživanjima, problematika dominata u takvom odnosu ne jenjava. Svi mi imamo svoje teorije i uglove posmatranja. Hvala Bogu na tome. Žene zrelije dobi kažu da su one svoje muževe poštovale i da ih još uvijek poštuju. Ipak kažu da je sad to već historijski pojam, i da više poštovanja nema ni iza sedam gora. Ja ne mislim baš tako. I sad žene svih dobi poštuju svoje muževe uz uvjet da poštuju i oni njih. Mislim, također, da je i prije bilo žena koje svoje muževe ne poštuju jer isto ne dobiju zauzvrat. Vrati ti se koliko daš! Muškarci iste dobi se uglavnom ne žale, nego vire u svoje televizijske prijemnike prateći omiljene emisije.

Muškarci mlađe dobi na sva usta kazuju kako bi oni, eto, rado da se vrate u vrijeme prije „sto godina“ da bi kao bili poštovani i uvažavani, da bi njihova bila starija i da bi kao sve nešto malo mijenjali. Ahaa. Hajmo malo razmisliti o tome. Ako se vratimo u vrijeme kad je žena bila finansijski zavisna onda bi muškarac morao mnogostruko više pridonositi, a kladionice i ini „sportski“ i sportski tereni zjapili bi prazni. Jedna smjena u fabrici, druga na njivi. Za kladionicu, kafu s društvom i fatanje zjala po čaršiji ne bi bilo vremena. Dečki, jeste još jednom razmislili o svojim željama?!

Mlađe žene žele jake, zgodne i pametne muškarce sa stavom. Ali i kad i ako ih nekim čudom nađu po svojoj mjeri nikako ne mogu da ih uklope u rasporede. Red posla, red kafe s prijateljicama, red manikira i kozmetičarke, red beauty sleepa, red profesionalne nadgradnje… Gdje je tu vrijeme za doručak i ostale objede u kući, za maslenjak ujutro vikendom, za popeglane košulje i zadovoljnog muža/partnera? Ne može i jare i pare nikako.

Slušam onda malo nastavnike. Žale se na đake. „Hudi“ đaci rastrgani ambicijama, što vlastitim što roditeljskim, šetajući od škole do muzičke, od treninga do vjerske pouke pa na kurs stranog jezika, ne stignu baš na sve. Onda nam je loše obrazovanje! S druge strane, nastavnici, mahom u pečalbi, bez ikakve nade da će u istoj školi dobiti ugovor o radu i iduće godine, niti ne pokušavaju vezati se za djecu i razumjeti ih. Planove realiziraju po svaku cijenu ne mareći o sposobnostima malih ljudi koje obrazuju. Nije prije bilo bolje obrazovanje, bio je bolji i jači motiv! I jednih i drugih! Balans!

Pričaju o nedostacima u zdravstvu. Naravno da nedostataka ima, ali nije sve nužno crno i neizvjesno. Kažu ljekari prije bili bolji. Ahaa, malo sutra! Znalo se za manje bolesti, a sve su i tada postojale. Neizlječive bolesti smatrale su se slučajem za hodžu. Životni vijek bio je daleko kraći. Sad imamo komplet: ljekar + dijagnostika + lijek. Prije stotinjak godina falilo nam je makar jedno od troje. Možda je dijagnostika nekad malo brža od lijeka, ali stići će se već to. Ne vjerujem baš u prirodne lijekove koje nam nešto propagiraju ovih dana. Zamislite život bez pencilina ili inzulina. Zdravstvo nam ih nudi i to o trošku zavoda i fondova zdravstvenog osiguranja. Pa vi nastavite liječiti se bijelim lukom i čajem od grahorike.

Osluškujem tako i ne vjerujem. Nezadovoljstvo!

Zadovoljstvo i sreća su u nama samo im trebamo pustiti da budu glavni glumci u filmu naših života. Bit će nam svima bolje.

Više vijesti