Dejan Šćepanović (SDP): Politika uvijek ista, čeka se promjena naroda

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Dolazi još jedna izborna godina, a ona sa sobom vuče ponovo iste priče, iste kampanje, iste poteze, call centre, sigurne glasove, mjesne i centralne skupove, posmatrače itd.

Gledajući iz perspektive laika u političkoj nauci, prosječan čovjek bi rekao da je demokratija, a naročito demokratska politika strašno mnogo napredovala od svojih začetaka u Atini.

Možda se čini tako, ali ono što se jako malo mijenjalo tokom dva milenijuma u kojima se zna za demokratiju jeste narod – demos, njegovo ponašanje tj. sama srž demokratije. Tačnije jako se malo mijenjala ćud kritične mase.

Ali, sa druge strane, kada pogledamo na samu kampanju – obećanja, skupove, poruke, interesne grupe, internet kampanje, inspekcijom prošlosti se može vidjeti da se zapravo samo tehnologija unaprijeđivala, dok su osnovna kampanjska pravila, osnovne političke vještine i neracionalno ponašanje glasača – demosa, zapravo suštinski ostali skoro identični.

Danas, imamo internet kampanju, Facebook, like i sponzorisane Facebook objave, a u drevnoj Grčkoj smo imali sponzorisane “telale” i plaćene oratore.

Platon je opisivajući mentalitet svog naroda – punopravnih glasača i učesnika atinske direktne demokratije napisao da oni “više vole utješne laži od neugodnih istina”. Istinitost takve rečenice je moguće prenijeti na svaku narodnu masu svake demokratske države.

Da Visočani više vole “utješne laži” od “neugodnih istina” najbolje ilustruje primjer vode tj. vodosnabdjevanja. “Utješna laž” – da je problem – koji se zove dvije trećine stanovnika naše općine bez pitke vode jako lako rješiv svakako je jedna od onih osnovnih ogromnih laži koja je tjerala glasače zarobljene u ljubav prema utješnim iluzijama – koje obećavaju bolje, da dvije decenije vlast daju SDA koja je uvijek bila spremna glasače gostiti sa iluzijama i milozvučnim obećanjima.

Voda toj dvotrećinskoj kategoriji stanovništva je obećana još od 1996. godine i opet će biti objekat novih utješnih laži u kampanji 2016. godine.

Zatim, ponašanje i način kampanje većine današnjih političara također nije mnogo drugačije još od doba Rimske republike. Jedno fascinantno djelo Commentariolum Petitionis, kolokvijalno poznato kao Priručnik za izbore je zapravo pismo koje je Kvintus Ciceron pisao svom bratu Marcus Tullius Cicero (Marku Tuliju Ciceronu) kada se ovaj kandidovao za najveću funkciju republike – konzula.

Kvintus Ciceron svom bratu piše nevjerovatne stvari. Taj spis pokazuje fascinantan razvoj demokratske i političke misli još u 64. godini prije nove ere, a demonstrira i kako se zapravo građani demokratskih država, ali i političari nisu promjenili već 2000 godina.

Prije svega, treba zamjetiti da u svom pismu Kvintus prepoznaje razliku između časnog ponašanja i kampanje, a to primjećuje u činjenici da se kandidat za izbornu funkciju treba sastajati sa svim ljudima, čak i sa onima sa kojima sastajanje van kampanje ne bi bilo pristojno.

Ima li boljeg primjera od visočkih političkih kampanja u kojima se sa liderima i kandidatima stranaka krupnog kapitala možeš vidjeti samo jednom u dvije ili četiri godine na nekom skupu ili tribini, dok u međuvremenu ih ne možeš vidjeti ni na ulici.

Kvintus savjetuje svog brata o svemu – o manama svojih protivnika, naročito Kataline i kako ih iskoristiti, što bi danas neki nazvali negativnom kampanjom. Danas doduše, tračeve i otvoreno iznošenje mana političkih protivnika zamjenili su komentari na režimskim visočkim medijima i lažnim Facebook profilima dok su plaćeni telali ostali isti samo umjesto deranja na ulicama današnji koriste internet.

Pored savjetovanja o ponašanju, načinu govora i javnog nastupa, mikrotargetinga, odnosno traženja interesnih grupa glasača, predlaganja da Marko u javnosti uvijek hoda okupljen masom pristalica (što također se nije mnogo promjenilo do danas) Kvintus svom bratu daje dva savjeta koji savršeno dokazuju tvrdnju da se narod, ali i političari nisu mnogo promjenili u zadnja dva milenijuma.

Prvi je da Marko mora govoriti svim grupama naroda ono što žele čuti iako su nekada te stvari u kontradikciji kako bi osigurao podršku i plebsa – naroda i aristokracije – plemstva.

Ima li boljeg primjera o kontradikciji između 100 000 radnih mjesta i reformske agende koja je počastila krupne kapitaliste novim zakonom o radu. I jedni i drugi su dobili obećanje.

Drugi savjet je onaj koji savršeno objašnjava zašto većina političara pa tako i visočkih, lako daju grandiozna obećanja. To je savjet koji Kvintus Marku daje riječima: “Ne suspreži se od davanja obećanja.” Zašto ? Jer – objašnjava Kvinuts, posljedice nedavanja obećanja mogu biti ogromne, to narod može protumačiti kao ljenost i nedostatak ambicije da radiš za njih i uskratiti svoje glasove, dok pregažena obećanja nakon izbora nose posljedice koje su zanemarljive.

Narod je izgleda i tad kao i sad jako brzo zaboravljao.

Autor čiju sam analizu Commentariolum Petitionis čitao u ovoj zadnjoj Kvintusovoj napomeni vidi pretaču one Napoleonove izreke da “političar mora biti prodavač nade”. A takvih bar u bogatoj historiji demokratije je bilo bezbroj.

Dakle, sasvim je jasno da su politika, demokratija i narod pretrpjeli samo minorne i kozmetičke izmjene tokom dvije i po hiljade godina od kako postoji koncept demokratije.

U samom kampanjskom smislu najveći doprinos nakon Grka i Rimljana dao je nažalost ili na sreću kritičara politike – Gebels svojim inovacijama u propagandi. Gestikulacije, javne skupove, ljubljenje beba, “photo ops” izmislio je upravo nacistički ministar za informisanje.

Sve te vještine, naučene i isprobane u bogatoj historiji demokratije vrlo lako su (zlo)upotrebljive protiv samog naroda. Historija je pokazala da je u svakom trenutku kritična masa građana odlučna da napravi veliku grešku podstaknuta strahom, siromaštvom ili nepravdom.

Ne treba ni podsjećati da su Hitler i Musolini došli na vlast voljom glasača – glasača izmorenih I Svjetskim ratom, ophrvanim siromaštvom, strahom, sankcijama i osjećajem nepravde.

Ili uzmimo manje drastične primjere historije – velika većina Britanaca čitavu deceniju je glasala protiv svojih interesa i na vlast birala konzervativce Margaret Thatcher koja je bila na pragu da potpuno uništi radničku klasu i sindikate – a na groblje je poslala čitavo britansko rudarstvo.

Podsjetimo se da je nakon katastrofalne interne politike narod Amerike dao drugi mandat Georgeu Bushu mlađem iz straha od terorizma, iako je ovaj svojim poreznim olakšicama i deregulacijom banaka skoro razvalio svijet finansijskom krizom.

Stoga, ne treba zamjerati nama Bosancima i Hercegovcima, što nakon rata, srušenih gradova, masakra i genocida, tek uhodani u demokratiju godinama glasamo protiv svojih interesa, kada to u puno uređenijim sistemima “kulturni” narodi čine jako često.

Ipak, kritične mase građana su s druge strane zapravo uvijek bile samo manjine od ukupnog broja građana ili glasača. Jedina razlika između njih i ostalih jeste što su oni najčešće najveće manjine od ukupnih izašlih glasača. Gdje god pogledaš, u svakoj koliko-toliko “normalnoj” demokratskoj državi 40-50 posto glasača (osim možda u Indiji najvećoj demokratskoj državi svijeta) ne izlazi na izbore i indiferentno pušta najvećoj manjini da vlada.

Tako je i u Bosni, pogotovo u Visokom. Činjenica je da SDA suvereno vlada sa neumoljivom političkom snagom sa samo 33,4 posto glasova od 19.250 izašlih glasača. Ako uzmemo ukupni broj glasača registrovanih za glasanje 2012. godine u Visokom od 33 420 – jasno je da samo 19 posto Visočana koji su mogli glasati 2012. godine je željelo da SDA vlada.

To je ona najveća manjina koja je uvijek odlučivala ko će vladati u demokratijama.

Ali i za te uspavane, indiferentne građane koji ne žele glasati – začetnici demokratije Grci (Platon) ostavili su poruku (moja parafraza) : “Ko sebi dopusti luksuz da se ne bavi politikom, dopušta sebi i luksuz da nad njime vladaju gluplji od njega.“

Politika je dakle oduvijek bila ista. Čeka se promjena mentaliteta demokratskih naroda.

Više vijesti