‘Die Welt’ u posjeti vehabijskoj komuni u sred BiH: Šta se dešava unutar 20-ak selefijskih kuća…

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

List Die Welt donosi članak pod nazivom: “Ne, sa nasiljem mi nemamo ništa” u kojem se između ostalog kaže: “O selu Ošve se u BiH puno govori ali ne u kontekstu idile. Dvanaestak kuća ispred kojih se nalaze dječija kolica, stabla voća, jedna džamija. Odmah pored crna zastava a na njoj bijelim slovima stoji: “Nema drugog Boga osim Alaha a Muhamed je njegov poslanik”. To je baner mudžahedina u Bosni. Na hiljade njih je u ovu zemlju počelo dolaziti od 1992. kako bi vojno podržali svoju braću po vjeri.

Mnogi od njih bili su veterani rata u Afganistanu. Neki vojnici tih jedinica do danas nisu prestali da vjeruju u borbu. Samo, tu borbu vode više od 2.000 kilometara daleko, u Siriji ili Iraku“, navodi list i dodaje: “Ošve – selo udaljeno dva sata od Sarajeva, je jedno od četiri iz kojeg se regrutuju borci Islamske države i Al-Nusra fronta, uvjerena je bosanska tajna služba. Ni iz jedne druge evropske države, mjereno brojem stanovnika, ne priključuje se džihadističkim grupama više boraca nego iz Bosne. I njemačke vlasti su alarmirane, to je bila tema i na sigurnosnoj konferenciji u Minhenu u junu. Borci IS-a sa Balkana, kako se strahuje, mogli bi biti velika opasnost za Evropu.

Bahira Hadžić o tome neće ništa da zna. “Ne, mi nismo nasilni”, kaže dok kuha moku. Na malom stolu u kuhinji nalazi se laptop sa kojeg otvara YouTube i gleda videa. Tako uči arapski. Smatra da je to njena vjerska obaveza. Njen učitelj ima dugu bradu i uglavnom govori o Kuranu, ulozi žene i o tome kako izgleda dobar život. ‘Inače ovdje se živi usamljeno”, kaže Bahira. Ranije je živjela u raznim gradovima Bosne. Skup je, kaže, bio život, hrana loša, a tek komšije… Socijalna gradnja, tijesno… U selu Ošve je sve drugačije. Može držati svoje kokoške i krave.’ Od kravljeg mlijeka Bahira pravi dvije vrste sira, koje kod susjeda mijenja za žito i pšenicu. Zrak, livade, šuma i mjesto za molitvu. Ovdje Bahirina porodica živi među istomišljenicima. Ošve je komuna u kojoj vlada zajedništvo, u kojoj se ljudi mogu osloniti jedni na druge, u kojoj se međusobno pomažu.

Bahirin muž ima jako dugu bradu i nosi pantalone do gležnjeva. Nema ga kući, mora da se pobrine za osiguranje za kola i pozabavi ostalom papirologijom. Izet Hadžić, po zanimanju bravar, bio je nekada stravstveni gitarista. Danas je on selefija i nešto poput vođe ove radikalne zajednice. Njegova porodica je bila prva koja je tu došla da obnovi jednu kuću. Skoro polovina stanovnika u BiH su muslimani. Stoljećima su oni živjeli islam, koji ima malo zajedničkog sa puritanskom interpretacijom islama koju ima porodica Hadžić. A da ne govorimo o tome koliko su bili udaljeni od džihadističkog shvatanja i interpretacije islama.

217 osoba od 2012 do 2014 otišlo za Siriju i Irak

Postoje dvije vrste muškaraca u Bosni, koji se priključuju islamističkim grupama u Siriji. Prva su mladići. “Kod njih se radi o kombinaciji hormona i previše slobodnog vremena”, smatraju Vlado Azinović, profesor na fakultetu Političkih nauka u Sarajevu i Muhamed Jusić, islamski teolog i publicista. Oni su zajednički istraživali zašto Bosanci odlaze u Siriju i Irak kako bi umrli u borbi za svog Boga. Druga grupa boraca je odavno izašla iz mladog doba. Oni nisu novajlije već imaju iskustvo u vođenju rata.
Studija dvojice autora poimenice nabraja 217 osoba, koje su u periodu od kraja 2012. do kraja 2014. otišli za Siriju i Irak – mada bi ova cifra mogla biti i znatno veća. To na prvi pogled ne izgleda mnogo. Ali u BiH živi 3,8 miliona ljudi. Ako uz to uzmete i bh. građane koji žive u inostranstvu, onda na jedan milion stanovnika dolazi 41-o lice koje se borilo ili još uvijek bori za IS ili Al-Nusra brigade.

“Sa divljacima iz Islamske države moj muža nema ništa”, kaže Bahira Hadžić. “Samo zato što se tamo nekolicina muslimana ponašaju kako ne treba ne znači da smo mi svi takvi. Posebno ne mi iz Ošve”. Ali bez obzira na nijekanje, stvarnost izgleda drugačije. Samo nekoliko koraka od kuće Hadžićevih, živi Hamdo Fojnica. Njegov sin Emrah je poznati islamista u Bosni. On je bio pred sudom jer je bio osumnjičen da je suorganizovao napad na Ambasadu SAD u Sarajevu. Bosanske vlasti nisu mogle dokazati njegovu umiješanost. Kratko nakon što je pušten iz zatvora, otputovao je u Irak i priključio se IS-u. Na jednoj pijaci u Bagdadu aktivirao je bombu i odveo sa sobom u smrt 24 ljudi. Emrahov otac je otvoreno izjavio da je ponosan na svog sina. Emrah nije jedini selefija iz Ošve, koji je bio povezan sa IS-om. Ovdje je živio i Adem Karamuja. Njemu i 11 drugih osoba se sudi zbog navodnog osnivanja terorističkih grupa sa ciljem prebacivanja ljudi na ratno područje Iraka i Sirije….

Ošve i još tri selefijska sela, o kojima dalje govori članak, imaju nešto zajedničko: prije rata su u njima živjeli Srbi koji ne žele da se vrate. Nekada je u selo Ošve kod Tešnja živjelo 140 srpskih porodica. Oni su napustili mjesto i naselili se u Republici Srpskoj. Kada se rat završio samo mali broj se vratio. Jedan od njih je njemački penzioner Blagoje Vidović…Kada mu treba pomoć, može se osloniti na susjede, kao što su Hadžići. Vidović nema auto ali ga najmanje jednom mjesečno neko iz sela vozi u grad – kod doktora ili da podigne penziju. ‘Oni mene puštaju da živim a i ja njih’, kaže Vidović. ‘Šta inače rade ja vam ne znam. A neću ni da znam’. Pored Vidovićeve kuće nalazi se opštinski centar Ošvea, smješten u jednoj kolibi. Jednom sedmično, mještani se okupljaju da popiju šljivovicu. Ali bradonje ne piju rakiju, žive jako strogo. Tako Vidović naziva selefije. ‘Oni u najboljem slučaju popiju kafu’, kaže Vidović i zaključuje da je to ‘dovoljno za dobre komšijske odnose’, kaže se između ostalog u članku Eve Marie Kogel i Krste Lazarevića, koji je objavio list Die Welt.

Brz izgon za izbjeglice koje počine krivično djelo

Njemačka štampa bavi se i nacrtom zakona njemačke vlade, kojim se pooštravaju mjere za izgon nasilnih izbjeglica. Sueddeutsche Zeitung piše: “Pooštravanje bi moglo biti dobra vijest, kada bi usvojeni zakon služio da zaplaši izbjeglice-kriminalce. Kada bi to tako bilo, to bi istovremeno bila i zaštita za mnoge poštene izbjeglice. Oni, kako kaže njemački ministar pravde Heiko Mass, nisu zaslužili da se stavljaju u isti lonac sa kriminalcima. To je tačno. Ali planirani pooštreni zakon o izgonu ne doprinosi tome, jer on je zapravo napravljen u maniru: Hajde da sada na brzinu napravimo zakon. Ništa ne košta i ništa ne donosi. Zakon je reakcija na novogodišnju noć u Kelnu i izgrede. U tek precizirani zakon o izgonu uneseno je nekoliko paušalnih stavki, koje ne vode tome da se više počinilaca može izbaciti iz zemlje. Sve to ne stvara jasnoću, već konfuziju”, piše Sueddeutsche Zeitung iz Minhena.

List Die Welt na istu temu ima drugačiji komentar: “Sada nestaje i posljednji sunčev zrak iz idiličnog romana ‘Moj novi život kao useljenička zemlja’. Kabinet je zajedničkim potezom konzervativnog ministra unutrašnjih poslova i jednog, reklo bi se, više lijevo orijentisanog ministra pravde, donio drastično pooštravanje zakona o azilu, koje je donedavno, bilo nezamislivo. Time politika reaguje prije svega na pritisak javnog mnijenja i anketa, na režanje razljućene baze i na sound iz socijalnih mreža. Sa ovom odlukom stvaraju se ipak pretpostavke za integraciju većih kontingenata izbjeglica, bez da se na kocku stavlja pravna država i javni red i mir. Ovo zaoštravanje zakona je cijena ponosnog opredjeljenja za kulturu dobrodošlice”, zaključuje Die Welt.

(Visokoin.com / DW)

Više vijesti