Dževad Alihodžić: Moj radni odmor s bh. reprezentacijom

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Proslavljeni bh. košarkaš Dževad Alihodžić trenutno se u ulozi pomoćnika selektora Damira Mulaomerovića nalazi na pripremama u Tuzli sa bh. košarkaškom reprezentacijom. Ljubimac bh. navijača, popularni Dževdo, o igračima i dosadašnjem toku priprema za kvalifikacije za Eurobasket 2017. ima samo riječi hvale.

“Mulaomerovićev poziv me i jeste i nije iznenadio, a bilo mi je drago što ima povjerenje u mene. On zna koliko sam slab na reprezentaciju. Iako bih trebao odmarati nakon teške godine u Dubaiju, gdje s prijateljem Zoranom Savićem radim u košarkaškoj akademiji s ciljem populariziranja ovog sporta na tim prostorima, ovaj radni odmor mi ne pada teško. Rado sam prihvatio poziv svog prijatelja i bivšeg saigrača i lako sam donio odluku da svojim iskustvom pokušam pomoći da se nešto napravi”, navodi Alihodžić na početku razgovora za Anadolu Agency (AA).

Ovaj veliki protivnik kladionica, koji ističe da je imao sreću igrati kada se sport pratio zbog istinskih sportskih vrijednosti, dodaje da će osim košarkaškog dijela, našim reprezentativcima pokušati usaditi “kult reprezentacije”.

“Radostan sam kada vidim toliko perspektivnih momaka. Jedva sam čekao da se okupimo, a naš je zadatak da te momke naučimo ne samo kako da igraju, nego i kako da se ophode prema bh. dresu, te da poštuju zajedništvo i ukazano povjerenje od strane reprezentacije i građana Bosne i Hercegovine. Kada dolaze, neka dolaze srcem, a ne uz određene kalkulacije. Naša je obaveza da momcima damo sve od sebe, ali i da nakon svakog treninga i utakmice oni mogu svakom, a posebno sebi u ogledalu pogledati u oči i reći da su se trudili. Znam da je sport takav, da raspoloženje ne može uvijek biti na vrhuncu, kao i da je lopta okrugla, ali ako je pristup iskren i pošten, sve se to izniveliše˝, smatra Alihodžić, dodajući da do sada pripreme teku odlično, bez ikakvih problema ili incidenata.

Alihodžić se košarkom počeo baviti kada se kao dječak ugledao na starijeg brata, Kemala. Pratio je brata i njegove drugove, pokušavajući im biti što bolji protivnik, a visina je išla u njegovu korist i nakon omladinskog pogona zeničkog “Čelika”, poslije Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. zaigrao je za tada veoma uspješnu “Bosnu”.

“Malo-pomalo, trener Mladen Makso Ostojić ubacivao me s još nekim igračima da igramo i sa seniorima. Za dvije godine bili smo uz stariju generaciju ‘Bosne’ koja je bila u usponu snage. Trener Svetislav Pešić napravio je dobar spoj starije i mlađe generacije igrača u ekipi koja je igrala u jugoslovenskoj ligi. Bili su tu Teoman Alibegović, Radenko Dobraš, Zdravko Radulović, Nenad Marković, Sead Bukva i Gordan Firić. Stariji su vremenom odlazili, a mi, mlađi, zauzimali smo njihova mjesta”, prisjeća se ovaj 208 centimetara visok igrač početka svoje karijere profesionalnog košarkaša. Iz sadašnje perspektive gledano, bilo je to doba sportskog romantizma, a Alihodžić evocira uspomene na pune dvorane gledatelja i žar kojim se treniralo.

“Gradovi su živjeli za košarku. U Sarajevu, Tuzli i Zenici dvorane su bile pune, a navijači su navijali zbog ljubavi i pripadnosti klubu, a ne zbog kladionica. Jugoslovenska je košarka tada bila na visokom nivou, a 1988. godine pristupio sam mladoj jugoslovenskoj reprezentaciji i s trenerom Duškom Vujoševićem prošli smo ‘paklene’ pripreme. Uz koncentraciju kvalitete, u finalu smo bukvalno pregazili Italiju”, priča Alihodžić, koji je proglašen najboljim centrom Evropskog prvenstva 1988. godine. Ovim je uspjehom Alihodžić otvorio brojna vrata i mnogi su ga klubovi željeli u svojim redovima, a on se odlučio za zagrebačku “Cibonu”, koju je godinu ranije napustio čuveni Dražen Petrović.

“Cibona je ime o kojem sam sanjao i organizacijski je bila na zavidnom nivou. U ovom sam klubu, kada se sve zbroji, proveo 15 godina. Publika i javnost su me izvrsno prihvatili. Ljudi prepoznaju kada daješ sve od sebe. Imali smo dobrih uspjeha i kontinuirano smo bili u vrhu Eurolige, a između ostalog, s 20 poena razlike smo dobili ‘Barcelonu’ koja je bila prvak Evrope. Kasnije sam, poput drugih, išao trbuhom za kruhom, odnosno ideš tamo gdje nađeš ugovor, pa sam bio u Turskoj, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Rusiji, uporedo igrajući za bh. reprezentaciju, a zadnje dvije i po godine igračke karijere proveo sam u Zagrebu”, navodi Alihodžić, kojeg se publika sjeća kao odmjerenog i hladnokrvnog igrača koji nije burno reagirao, niti je dozvoljavao da ga emocije ponesu.

U reprezentativnom dresu Bosne i Hercegovine najdraže su mu, kaže, pobjede protiv Hrvatske, kada su naši Zmajevi prošli kvalifikacioni ciklus za Evropsko prvenstvo 1999. godine.

“U Hrvatskoj sam manje-više proveo karijeru, a pobjede protiv reprezentacije te države mnogo su mi značile jer su oni tada bili svjetska velesila. S druge strane imate Bosnu i Hercegovinu koja se oporavlja od teškog rata i agresije i koja je, kako je to neko rekao, živjela od humanitarne pomoći. I, u takvom ambijentu, njena je reprezentacija pobijedila hrvatske velikane, omogućivši svojim građanima da u svoj toj muci, neimaštini i sirotinji barem na tren zaborave na probleme. U prvoj sam se utakmici, u sarajevskoj Skenderiji, naježio zbog atmosfere i adrenalin me nosio. Nakon druge pobjede u Splitu, kada smo se vraćali u Sarajevo, ljudi su nas čekali i cijelim putem su nam mahali. Sjećam se kao dijete da su tako pozdravljali druga Tita, a nevjerovatno je bilo vidjeti ljude koji su nas čekali pored puta u pola noći samo da nas pozdrave. Ti su ljudi kroz identifikaciju s reprezentacijom shvatili da im država nešto vrijedi i zahvaljivali su nam se na tome”, priča Alihodžić.

Nakon povlačenja s parketa, sagovornik AA se, kaže, posvetio edukaciji za koju u igračkim danima nije imao vremena. Magistrirao je menadžment u sportu u Sarajevu, a sve vrijeme imao je neizmjernu podršku supruge Amre, te kćerki Asije i Adne, koje nakon njegovog odlaska u Dubaji žive u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

“Amra je uz mene od početka, od kada sam, kao dječak iz Zenice, stigao u ‘Bosnu’. Sve je podredila mojoj karijeri i bila mi je najveći oslonac. Ovo nije lako zanimanje. Vrlo je rizično, ali puno je lakše kada kroz probleme čovjek ne prolazi sam. Amra se borila zajedno sa mnom. Ona je moja stabilnost i moja potpora. Borila se za porodicu, a ja sam sretan i zadovoljan čovjek, jer sam ispunjen i okružen zdravom porodicom i prijateljima”, navodi na kraju razgovora za AA Dževad Alihodžić, dodajući da je kroz košarku stekao prijatelje za cijeli život.

(Visokoin.com / AA)

Više vijesti