FANTOM SLOBODE

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba – veselo i oduvijek mu je samo to i trebalo, veselo i da se puca, da bude lom i da ruke budu krvave.

Piše: Ivo Anić

Koliko nam je falio Džoni kroz tih par godina srednje sa svojim egzilom najbolje se vidjelo na Pjaci u “Jugotona”, ploče sa njegovim likom prodavale su se bolje no ikada, a ja, ja sam pokušavao dokučiti te albume natopljene atmosferom zagrebačkih svitanja, pokušavao sam pjesme pretočiti u moju stvarnost, u moj grad i bile su identične, Džoni je bio slikar sivila moje generacije osamdesetih.

Puno je bilo podudarnosti u tom sumornom betonu socijalizma pa sam nekako Trešnjevku zamišljao pravcem prema Sućidru, a tako živopisno Blato mi je u stvarnosti bio legendarni “Tin” kraj moje škole. Moja generacija je Džonija držala ikonom nacionalizma i nemalo se razočarala devedesetih kad je ovaj “poludio” kako su govorili, no ja nikada iskreno nisam njegove stihove doživljavao kao jeftin nacionalistički populizam, nikada mi Pavel nije zvučao kao epitaf “grobu od zlata u Madridu” jer sam znao da govori o borcu španjolskog rata, kao što i Poljska nikada nije mogla biti Jugoslavija, niti je Gdanjsk mogao biti Zagreb. Džoni je bio puno širi od skučenih predgrađa moje novonastale domovine.

Branimir Štulić za mene je bio pjesnik i to pjesnik atmosfere, kroz njegove stihove osjećao sam magiju i frustriranost istih onih sivih fasada i tugu žena koje ljubav traže u jeftinim bircevima Trnskog ili urbane Zvečke, žena koje vode ljubav iza prljavog kina na stanicama Sesvetskog Kraljevca i haustorima Trešnjevke.

Njegov povratak uistinu je bio veličanstven, Jurica Pađen kao solo gitarist dao je novi pečat i zvuk staroj Azri, kralj se vratio na tron, a moje Gripe su gorjele tu večer i sam sam jednu baklju kresnuo pred binom kleknuvši pred svojom ikonom. Mi, njegova djeca, odrasla na njegovim pjesmama, gledali smo ga u živo, raščupana, par metara od nas stajao je naš Bog – Branimir Johan Štulić glavom i bradom držeći svoj Fender za prag.

Moram priznati da ni tada nisam mnogo razmišljao o njemu ni razlozima njegova odlaska, držao sam to pokušajem da u Nizozemskoj ostvari impozantnu karijeru sličnu onoj na Balkanu, no Džoni nije tada znao da uspjeh znači biti komercionalan, donijeti egzotiku trubača i shvatiti da samo to može podvaliti Europi zaključio je jedino lukavi Bregović, a Džoni, Džoni bi sebi prije odsjekao prste nego se prodao i radio cirkus. Njegov novi album, iako sam ga preslušavao stotine puta bio je samo blijeda kopija Azre na lošem engleskom i zvučala je dosta čudno, bez one mistike i emocije koju je napuklim glasom prenosio na nas.

No koncert zakazan na Bačvice te godine – sve je promijenio, moju sliku o Džoniju i moj doživljaj Azre općenito. Tu večer stajao sam sa strane i očekivao da ću napokon “skužiti” svog idola.

Koncert još nije ni počeo, a ljudi su plazili po bini i po Džoniju, ljubili su ga, motali ga Hajdukovim šalovima i isprva je sve izgledalo bezazleno i homogeno, ljubav grada i glazbenika, no malo po malo, stvari su se otele kontroli.

Sve više ljudi je skakalo po bini, a Džoni je bio sve nervozniji, isprva mu je bilo možda i drago da ga ljudi tako vole, no penjanjem svakojakih individua na binu počeo je prezirno i otegnuto privoditi sam koncert kraju. Kako sam bio vrlo blizu, pročitao sam mu u očima nezadovoljstvo i tada, u tom trenutku, spoznao sam svu dubinu Džonijeve frustracije, frustracije pjesnika čije poruke nisu dolazile do ljudi kojima su bivale odaslane.

Branimir Džoni Štulić pokušavao je biti puno više od običnog rock stara jer je i bio puno više od obična glazbenika, Branimir Džoni Štulić bio je i vjerojatno jest i sada veliki pjesnik, a pjesnici imaju potrebu “nekome nešto reći”.

Na ovim prostorima Branimiru su ostala samo histerična djeca koja ga navlače po bini i nostalgična vojska fanova bez prave vizije iščitavanja njegovih tekstova. Branimir Džoni Štulić bio je bard kojeg njegov narod nije razumio niti je imao volje razumijeti ga. Njegovu narodu treba – veselo i oduvijek mu je samo to i trebalo, veselo i da se puca, da bude lom i da ruke budu krvave.

Da se kojim slučajem vrati u ovu našu balkansku krčmu, dočekala bi ga ista euforija, neki novi klinci skakali bi po binama stadiona, a mi nostalgičari stajali bi po strani i s pivom u ruci u mraku bi promatrali svog idola iz mladosti. Nakon godinu dana Džoni bi postao Jajo i Prljavo Kazalište, Džoni bi održavao egocentričan privid sebe kao monumentalnog – na turnejama pod sponzorstvom megalomanskih pivovara i loših reklama, istih onih kojih se grozio i o kojima je pjevao. Branimir Štulić postao bi istina bogat čovjek ali čovjek kojeg bi u konačnici taj novac i ubio, njegov ego koji je veći od ijednog bankovnog računa znao bi da je prevario onog buntovnika u sebi i da se prodao, ako je tisuću ljudi koji su toga svjesni cijena činjenice da „žica“ u svoje frau za nogometnu loptu i novine, Branimir Johny Štulić tvrdoglavo će ustrajati na njoj. Toj tisući ljudi koje put nanese u Utrecht i koji mu pozvone na vrata Johny će zalupiti ta ista pred nosom ili će im održati predavanje o Tukididu i otpraviti ih bez riječi van. Branimir Džoni Štulić upravo tu tisuću ljudi, uključujući i mene znate krivi što nije prodana duša, isključive krivce za svoju slabost on vidi u nama, ljudima koji nikada nisu njegove stihove uzimali zdravo za gotovo već su im postali način života i životna filozofija.

Jedini razlog zašto Branimir Štulić ne dolazi “pokupiti lovu” i sebi osigurati starost je onaj koji sam shvatio one noći na Bačvicama krajem osamdesetih, a taj je do te mjere simboličan da je gotovo potpuno i suludo banalan, koliko i neshvatljiv ovom vremenu.

Branimir Džoni Štulić je naš Ibro Dirka, i to Ibro Dirka koji nikada nije htio para i koji će vazda biti fukara i mnogi će znam da blate Ibrin lik, al vjerujte mi, generacijo draga, naš Ibro nije fukara, Ibro je defakto umjetnik…

Shvaćaš?

Više vijesti