Fašistička ideologija i članstvo u Evropskoj uniji

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Trebalo bi se na ovom mjestu baviti Evropom i hrabriti građane Bosne i Hercegovine da izdrže još dvadeset teških godina, jer samo Evropa može ovu državu spasiti od kliničke smrti.

Trebalo bi širom zemlje priređivati vatromete, kakav su u Mostaru priredili obožavatelji Dragana Čovića u znak njegove uspješne misije u Bruxellesu, gdje je ovog ponedjeljka predao tzv. aplikaciju Bertu Koendersu, ministru vanjskih poslova Holandije, koja trenutno predsjedava Evropskom unijom. Tog dana u dejtonskoj Bosni i Hercegovini, u kojoj događaji iz proteklog rata nikada nisu postali stvar prošlosti, valjda i zato što bi bez njih tri etnonacionalističke politike izgubile svaki smisao, historija je još jednom zakoračila u budućnost. Bilo je tih “historijskih koraka” toliko da bi se njima mogla prevaliti dobra dionica puta koji vodi do oficijelne evropske kapije, ali se sve završavalo na tapkanju u mjestu. “Sada je trenutak da se latimo posla”, poručio je Čović sa mjesta tog prekretničkog događaja. Nema više čekanja, niti će biti kao što je bilo.

Upravljačke strukture moraju biti prva i najvažnija adresa na koju je upućena ova mobilizatorska poruka. Pošto su pale na mnogim ispitima, sada im se pruža prilika da s riječi pređu na djela. Sigurno je jedno: ovakvi kakvi smo, od Evrope smo udaljeni cijelo jedno stoljeće. Naša politička, ekonomska i građanska zapuštenost je tolika da izlaz iz nje zahtijeva gigantsku volju i energiju. Jedina stvar koja nas pokreće jesu naše etničke i vjerske omraze i naše ideološke podjele. Televizija je prikazala snimak vatrometa koji je 15. februara uveče priređen na vrhu mostarskog brda Hum. U središtu vatrometa jasno se vidio veliki betonski križ, onaj isti križ koji, prema zamisli njegovih naručilaca, simbolizira granicu između dva svijeta – kršćanstva i islama, a zapravo je postao simbol vjerske netrpeljivosti u gradu Mostaru. Kakav je bio smisao njegove iluminacije u toj februarskoj noći, o tome se može samo nagađati. Dan ranije, obilježena je 71. godišnjica oslobođenja Mostara od fašista. Na putu do Partizanskog spomen-groblja, mostarski antifašisti i njihovi gosti iz drugih krajeva bivše Jugoslavije, uvijek su bili provocirani i napadnuti od strane proustaški nastrojenih tinejdžera. Ovog puta, incident su spriječile jake policijske snage. Žalostan izgled Partizanskog spomen-groblja, djela velikog umjetnika i antifašiste Bogdana Bogdanovića, uzima se kao dokaz da u tom gradu fašizam nije pobijeđen, a zapravo bi bilo tačnije reći da je pobijeđen antifašizam.

Koliko je poznato, fašistička ideologija nije baš najbolja preporuka za članstvo u Evropskoj uniji, koliko god ona politički i ideološki bila šarolika. Dragan Čović zna reći kako je Mostar njegov rodni grad i da ga niko na svijetu ne voli više od njega. Čudna je to ljubav prema gradu uništenog identiteta, ljubav prema ulicama koje nose imena ustaških zlikovaca, ravnodušnost prema porazbijanim spomen-pločama s imenima poginulih partizana… Sve je to Dragan Čović uspio maestralno pomiriti sa svojim tobožnjim europejstvom. Nažalost, Mostar je samo jedno od mnogih mjesta bivše zajedničke države koja nisu u stanju izaći nakraj sa velikim historijskim pričama, pa one ostaju nedovršene, stalni izvor kolektivnih podjela i nepomirljivih interpretacija. To važi i za cijele narode, za Srbe i Hrvate pogotovo. “Srpsko-hrvatsko pokvarenjaštvo je metafizički fenomen, možda čak i entitet – poluživo biće koje se hrani masovnim smrtima”, kaže književnik Svetislav Basara u svojoj prepisci sa Miljenkom Jergovićem, objavljenoj u knjizi “Tušta i tma”. Od tog pokvarenjaštva gotovo je nemoguće pobjeći ako živiš u Srbiji, Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Svjedoci smo neprekidnog rata u kojem se Srbi i Hrvati glože za svoju goru prošlost, jer im bolji dio te prošlosti ne odgovara. Draža Mihailović je u Srbiji rehabilitovan, neka se pripremi kvisling Milan Nedić. Pavelićeva NDH je bila demokratska država, izraz višestoljetne volje hrvatskog naroda, a Jasenovac radni logor u kojem su redovno održavani koncerti. Prema ovim verzijama novokomponovane historije, partizani i Tito su bili zločinci. U priču su se upleli i crkveni zlodusi, pa je Alojzije Stepinac za Katoličku crkvu svetac, a za Srpsku pravoslavnu crkvu – zločinac.

Govoreći nedavno o aktuelnim odnosima Srbije i Hrvatske, Miljenko Jergović je rekao: “Ti odnosi su uslovljeni divljačkim nacionalizmom, koji je trenutno jači i dramatičniji sa hrvatske strane. Što opet ne znači da u sljedećoj epizodi neće biti obratno.” Jergović je ovo izjavio prije nego što će politička top-tema u Hrvatskoj postati novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović, rođen 1973. u Zagrebu, čovjek naših, bošnjačkih korijena. Nakon što je na vidjelo izašla njegova biografija, ideološki podijeljena hrvatska javnost suočila se sa likom ministra koji je još od svojih studentskih godina do danas na liniji radikalne hrvatske desnice, negdje između Pavelića i Tuđmana, možda čak bliže Paveliću nego Tuđmanu. Hasanbegović je kao student objavljivao tekstove u ustaškim novinama, pod Pavelićevom slikom, u kojima je veličao ustaše kao heroje, mučenike i šehide, a Bosnu i Hercegovinu smatrao prirodnim dijelom Hrvatske. Njegova mržnja prema partizanskim antifašistima neodvojiva je od njegove zadojenosti ustašlukom. Za Hasanbegovićevog partijskog šefa Tomislava Karamarka to su, po prirodi stvari, prednosti, nikako mane.

Historičar po struci, Hasanbegović je pokušao da aferu okonča tako što će jasno i glasno reći da “ustaški zločini predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda”, ali malo ko vjeruje u njegovu iskrenost. Vođa hrvatskih Srba, u pravilu odmjereni Milorad Pupovac, ne zamjera Hasanbegoviću što je devedesetih godina nosio ustašku kapu, “jer su tada mnogi nosili razne kape ne shvatajući kakve sve poruke na taj način šalju”. Za Pupovca nije bitna kapa na glavi, “bitno je što je sad u glavi”. Prema ovoj teoriji, neko ko nosi ustašku kapu ne mora biti i ustaša “ispod kape”, niti onaj ko je ustaša “u glavi” mora nositi kapu sa krakatim slovom U. Stvari valjda slično stoje i sa šubarom i kokardom. Sve u svemu, ustaša i četnika može biti mnogo manje nego što je ustaških kapa i šubara, a može ih biti i mnogo više. Teško da se mogu prebrojati, ali prema onome što se vidi na stadionima i koncertima, izgleda da su stare ustaše i četnici više radili na podmlađivanju svojih redova, nego partizani svojih.

Piše: Gojko Berić

Više vijesti