Kad srpski i hrvatski nacionalizam zaigraju, Bosna oplače

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Odbrana četničkih i ustaških vrijednosti, znači samo jedno: obnovu njihovih praksi.

Piše: Andrej Nikolaidis

Marko Vešović je briljantno pisao o „crnogorskoj komediji lišenoj humora“. Čini se, ipak, kako komedija kojoj fali humora nije ekskluzivno crnogorska odlika.

Pogledajte, recimo, srpsko-hrvatsku polemiku oko četnika i ustaša. Za ljude sa slabom bešikom, ta je polemika istinska opasnost da se osramote na javnom mjestu. Iako je urnebesna, polemika srpskih i hrvatskih vlasti sterilisana je od humora. Oni su, prosto, nehotično smiješni. Više od toga: oni su smrtno ozbiljni. Oni ozbiljno napadaju druge i ozbiljno brane svoju poziciju. I zato su još smješniji.

Fašistički sitkom o kojem govorimo, kako sitkomu i dolikuje, traje evo već oho-ho. Ali da vidimo šta smo imali u posljednjim epizodama, sad kad se opet zakuhalo.

Fašistički sitkom

Hrvatski sud požurio da prije Vatikana beatifikuje kardinala Alojzija Stepinca, pa poništio presudu koju je Stepincu srezao komunistički sud. Onda je Srbija Hrvatskoj uputila protestnu notu. Srbija je, vala, laka na tim protestnim notama. Svojevremeno sam u Bosni objavio tekst o Bosni, a oni protestnu notu uputili Crnoj Gori. Hoću reći: protestvovali su oni i za manje.

Službeni je Beograd poručio Hrvatskoj da „je to rehabilitacija fašizma i nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske“. Iz Zagreba su odgovorili da reakcija Beograda „predstavlja jeftin pokušaj destabilizacije Hrvatske, a njen rječnik podsjeća na vremena Slobodana Miloševića i velikosrpsku agresiju“. Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Miro Kovač u srijedu je rekao kako je srpska nota iz zle namjere stigla baš prije proslave operacije „Oluja“.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ne bih se štel mešati, jer u sukobu četnika i ustaša nemam favorita – i jedni i drugi su mi ubijali familiju, i jednima i drugima želim sve najgore… Ali čisto formalno-logički, čovjek mora pitati: a zašto je Hrvatska Stepinca rehabilitovala baš pred Oluju? Nije li jasno kako srpska strana nije birala tajming: da Zagreb nije odabrao da ustaškog popa rehabilituje baš pred Oluju, ni protest iz Beograda ne bi im stigao pred Oluju?

Idemo dalje. „hrvatskom veleposlaniku u Beogradu Gordanu Markotiću u utorak je uručena nota Ministarstva spoljnih poslova Srbije, u kojoj se protestira zbog poništenja osuđujuće presude Stepincu, što službeni Beograd smatra rehabilitacijom fašizma i ustaške NDH te podsjeća da Ujedinjeni narodi i EU izričito zabranjuju restauraciju fašizma i fašistoidnih ideologija“.

A Draža Mihailović?

A je li, časti vam? Zašto je onda sud u Beogradu rehabilitovao Čiča Dražu? Jasno je zašto: kada Srbi rehabilituju svoje fašiste, to nije „restauracija fašizma i fašisoidnih ideologija“. Ili četnici nisu bili saradnici nacista, nego „borci za slobodu“? Da se prisjetimo kako je njihovo slobodarstvo izgledalo.

Četnički komandant Pavle Đurišić 13. februara 1943. čiča Draži šalje telegram – raport o ratu u Sandžaku. Akciju koju je sproveo na širem području Sandžaka protiv naoružanih „fesaroša“ ovako opisuje, ne skrivajući ponos i zadovoljstvo dobro obavljenim poslom:

„Zatim je nastalo čišćenje oslobođene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da ni jedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena… Za vreme operacije pristupilo se potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine… Pobijeno je 8.000 žena, staraca i dece… Jedan deo je uspeo da umakne preko Drine“. Đurišić se hvali da je njegova vojska izvela akciju „u svakom pogledu izvrsno“. On kaže da je „moral kod muslimana bio strašan, da je zavladala epidemija straha od naših četnika“.

Šef srpske diplomatije Ivica Dačić bljesnuo je u posljednjim epizodama sitkoma. Njega su zapale neke od najboljih replika. Govorio je nadahnuto, pa naglasio kako u srpskoj protestnoj noti nije bilo lažnih citata.

Citiram tekst sa Al Jazeere: „već su navedene doslovne izjave Stepinca izrečene na Uskrs 1941. godine u zagrebačkoj katedrali posvećenoj Bogorodici, gdje on propovijeda lojalnost NDH, kao i citat iz njegove okružnice biskupima, gdje kaže da je NDH najznamenitiji događaj u životu hrvatskog naroda i odavno sanjani i željeni ideal“.

Rupe u scenariju

Dačićeve replike su, rekoh, odlične, ali sve džabe kad scenario ima rupe. Šta rupe, rupetine, veličine neke od jama u koju su četnici bacali svoje žrtve.

Kad Dačić kaže kako „Srbija hoće dobre odnose sa Hrvatskom, ali ne po cenu da se ratni zločinci pretvaraju u navodne mučenike”, to zvuči dobro, ali je besmisleno. Jer ne važi li to i obratno? Šta je Srbija učinila rehabilitacijom Draže, ako nije ratnog zločinca pretvorila u navodnog mučenika?

Šef hrvatske diplomatije je, pak, odabrao da se srpskoj strani obraća ex cathedra. Mi smo, znate, članica EU, mi, znate, nismo balkanoidi, kao vi, mi ćemo, znate, spriječiti vaš ulazak u Evropu. To što je HDZ-ova vlast, koja se poput ovčjeg sira umotanog u vunenu čarapu i ostavljenog na ljetnjem suncu usmrdila pa su im se koalicioni partneri razbježali i Vlada pala, bila umislila kako Hrvatska u EU znači i „Jasenovac i Gradiška Stara“ u EU, bjelodanim je učinilo to koliki, zapravo, Hrvatska ima problem sa ustaštvom.

Zbog svega toga meni se čini da stvari stoje ovako: sve što Beograd i Zagreb u ovom sporu kažu jedni o drugima tačno je, a sve što kažu o sebi laž je. Zato ni jedni ni drugi nisu u pravu. I neće biti, pa makar do kraja svijeta branili svoj, a osuđivali tuđi fašizam.

Zagrebačko se beogradskoj komediji lišenoj humora čovjek ipak ne može smijati. Jer istrajavanje na rehabilitaciji četništva i ustaštva, odbrana četničkih i ustaških vrijednosti, znači samo jedno: obnovu njihovih praksi.

A znate kako to ide: kad se srpski i hrvatski nacionalizam zaigraju, Bosna oplače.

Više vijesti