Ozbiljan čovjek mora misliti o jednom danu kada će biti svođeni računi za ovozemaljsko disanje i življenje. Naučili smo da cijene vode, struje i telefona stalno idu gore; za silni komfor u kojem uživamo ćemo, vjerujem i nadam se, jednom odgovarati na pitanja onom koji baš sve vidi i baš sve zna.
PIŠE: Damir Delić Đuljić
Skloni tendencioznim nastupima, pretvaranju, prenošenju i raspršivanju laži, malim administrativnim i tehničkim krađama, sebičnosti, revanšizmu, oholosti, jednom će morati da mole i da kleče.
Razmišljam – kako. Možda ovako:
- Bože oprosti nam što smo prenosili laži, vidio si – pisalo je na internetu.
Premda Svete Knjige ne preciziraju kaznu za prenošenje laži uredno dostupnih na internetu, mora biti da će doći dan kada ćemo odgovarati za share-ovane laži, za nedobronamjerne internetske geste i raspršivanje mržnje putem internetskih modema. Mora biti da će biti kazna uvrede iskuckane u tastaturu, iz duše čija ih usta nije znala govoriti. Za argument da sporna laž „ima na nekoliko stranica“, za argument jezika, za jezik autoriteta, i argument autoriteta. Za lakomislenost i dvoličnost. Za lajkače i share-ovaoce.
2. Oprosti nam za male krađe, mislili smo da niko nije vidio.
Kao što ne postoji malo ubistvo, tako je i mala krađa stvar minimiziranja u zjenici nesretnika koji misli da tako može. Ovu zemlju nisu opljačkali veliki nego mali pljačkaši. Oni koji su sakrivali naknade za uposlenike, oni koji su švercali tuđe bajramluke i oni za koje danas uglavnom kažu da su ludi i neuračunljivi. Odgovarat će za to i samo da preciziramo: njihova kazna nije današnja ludost, nego jučerašnja odvažnost da kraduckaju. Vjerujući da ono što sakriju od očiju koje ih okružuju – niko nije vidio.
3. Oprosti nam za sebičnost, nismo znali da su gladni.
Bezosjećajni za gladne komšije, moji siti komšije nalaze opravdanje u tobožnjoj činjenici da nisu znali. Da nisu znali da je 420 KM mjesečno nedovoljno za dostojanstveno zadovoljavanje prehrambenih, higijenskih i drugih kućnih potreba jedne četvoročlane porodice. Ako i ima tih 420 KM. Trebali su, je li, morali su znati.
4. Poštedi nas kazne za licemjerje, mislili smo da tako dobri za sve.
Ne usuđujem se dublje tumačiti odredbe Kur'ana, nisam stručnjak. Ali, čini mi se da pamtim; pamtite li i vi ono upozorenje po kojem najteža kazna neće pogoditi nevjernike nego licemjere? One koji su manipulisali i lagali, one koji su izdali, vjerujući da će tako pobjeći istini. Pamtite li?
5. Oprosti nam što smo sudili drugima – oni su prvi počeli.
Teorija prvog započinjanja kao iskonsko balkansko oružje opravdavanja svakojake nemilosti i sklonosti raspršivanju zla će jednom također biti diskutabilna. Zapravo, i danas je, ako imate dušu. Ako stvarno imate dušu. Oni su prvi počeli, a ko je prvi zaustavio?
6. Ako već mora – kazni nas, ali kazni i njih.
„Meni nije problem. Ako kažnjavaš mene kazni i druge, a ne samo mene“, reći će vam svježe kažnjeni Bosanac oli Hercegovac, koji je prošao kroz crveno svjetlo, zato što na raskrsnici „nije bilo nikoga“. Tako je u ovom duhovnom pogledu. Da bude svima isto, pa onda je okej.
7. Izvini što smo lagali pred izbore – ali i u Americi se laže pred izbore.
Nismo mi to tako htjeli, nego je to sa izborima tako, znaš? Evo i u Americi, i svuda, čak i u Evropskoj Uniji. Izbori se ne dobivaju na osnovu onoga što znaš ili si uradio, nego na osnovu sposobnosti da u glavi potencijalnog birača predstaviš sebe kao nekoga ko će uraditi nešto što je obećao. A lijepo je. E sad, ako ne mogne, pogledaj pod objašnjenje 6.
8. Nemoj nas kazniti što smo krali za svoju djecu – svako svoju djecu najvoli a nismo znali da će im baš na nos izići.
Čovjek želi pomoći djecu, voli djecu, ko ne bi bio osjetljiv na njihove nevine, pa dječačke, pa tinejdžerske, pa sveznalačke mladalačke okice. Kao roditelj, jedno ne shvatam: kako neko može voljeti isključivo, jedino i samo svoju djecu. I kako se ne plaši dati im ukradeno, i nadati se da će ih dobru voditi.
9. Oprosti nam, mislili smo da ćemo se i s Tobom nekako dogovoriti.
Recimo, reći će jedan lokalni činovnik, uvijek je bilo tvrdih oraha, ali i mjesta gdje im se može prići. Nekako smo mislili da će biti neko ko bi mogao popričati, a pare se moraju imati, uvijek. Ali…
10. Bili bismo bolji, ali da si nam ovaj testni život povjerio uz švedsko državljanstvo.
Svi bismo, jeli, bili neuporedivo bolji u Švedskoj. I jesmo. Ali onda nešto steže u duši: nema brate dragi toplote u kojoj ćemo komšiji lupati u zid, onda kada je prekršio kućni red. U kojoj ćemo se odreći familije. Dosadne grupe ljudi koji samo gledaju u naš život. Tako mi kaže prijatelj, traktorista iz JKP Visoko: „Ako čovjek nema za šta da se sekira, tek mu onda treba apaurin“.
(Visokoin.com / Damir Delić Đuljić)
