Kako je jedan fudbalski meč spasio mladi život

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Dina Živojinović već devet godina pati od depresije. Nije to uvijek znala, i trebalo joj je dosta vremena da to prepozna, da se suoči s tom i da to ljudi oko nje prihvate.

Periodi su joj dolazili u talasima, nekada s razlogom, nekada bez. Tako počinje njena priča koju je ispričala za VICE.com.

U 21. godini je magistrirala, i kaže da joj je tada sve djelovalo savršeno, ali samo na papiru.

Njenu priču vam donosimo u cjelosti.

“Već devet godina patim od depresije i anksioznosti. Naravno, nisam to uvek znala, i trebalo mi je dosta vremena da to prepoznam, da se suočim, prihvatim i naravno, da to prihvate i ljudi oko mene. Ti periodi su mi uvek dolazili u talasima, ponekad sa razlogom, ali uglavnom bez.

Prošle godine, nakon što sam diplomirala na magistarskim studijama u 21. godini, sve je djelovalo savršeno – na papiru. Imala sam tri diplome sa tri različita fakulteta, čekao me je staž, a zatim posao odmah nakon završetka studija, a privatna situacija je bila savršena, kako ljubavno, tako i porodično i prijateljski. Završio se staž, počela sam novi posao, i onda – mrak.

Mjesec dana sam provela zatvorena u svojoj sobi, nisam bila u stanju da izađem iz kreveta da se umijem i pojedem nešto, a kamoli da izađem iz stana da bih makar išla u prodavnicu da kupim namirnice. Jedina aktivnost mi je bilo druženje kod najbolje drugarice, kod koje sam išla taksijem ili kolima, jer sama pomisao da idem među ljude u prevozu mi je izazivala napade panike.

Odjednom mi bude vruće, lice mi gori, dlanovi mi se znoje, a vazduha nema. Kao da vam neko drži pluća, i steže srce iz sve snage. Živjela sam sama u Londonu, i najlakša opcija mi je bila izolacija.

Moji su za to vreme bili u Srbiji i znali su da mi je loše i da prolazim kroz stresan period, ali nisu mogli ni da sumnjaju do koje mere je išla ta bolest jer sam telefonske razgovore izbegavala i pokušavala da ih ubijedim da je sve u redu, ne bih li i ja povjerovala u svoje laži. Momo Kapor je napisao divnu priču ‘Super’, vrijedi pročitati.

Taj košmar je trajao dok jednog dana moj otac nije shvatio da samna ivici života, psihički i fizicki, i kupio mi je istog dana kartu za povratak kući, kod njega u Pariz. Na dan putovanja sam morala da uzmem sedam Xanaxa jer nisam bila u stanju da se suočim sa realnošću, povratak u jedan od moja dva grada, ali isto tako i pogled drugih na ulici.

Ljudi su putovali porodično, u parovima… čak su mi i biznismeni djelovali manje usamljeni nego ja, devojka od 22 godine koja je uvijek imala dosta aktivan društveni život.

Kada sam stigla kod oca, pojavio mi se osmijeh koji sam i zaboravila da sam imala. Odmah smo otišli kod psihijatra, krenula sam na intenzivne terapije, i iz dana u dan mi je bilo bolje. Nisam naravno, skroz ozdravila, i napadi panike su me posjećivali par puta na dan.

Jedno veče je trebalo da sa dečkom odem da gledam utakmicu PSG – Lyon. On me je ispalio, niko drugi nije htio da ide sa mnom, a napolju je padala neka jaka, depresivna kiša. Rekla sam sebi: ‘Ili ćeš da ostaneš kući i jedeš ispred TV-a kao i uvijek, ili ćeš da se iscimaš i odeš do stadiona sama. Ko zna koga ću upoznati, biće sigurno drugih likova.’

Otac se plašio da odem sama, što zbog bezbjednosti, što zbog mog mentalnog stanja, ali sam odlučila da mi ne treba ničija dozvola i krenula sam.

Francuske utakmice su mnogo drugačije od naših; nekako su ‘finije’. Na samom ulasku na stadion, žene i muškarci su podijeljeni u dva reda kako bi se sigurnosna kontrola lakše i brže odvijala, a svaku tašnu, džepove i pakete cigareta su pregledali u slučaju da neko krije drogu.

Osjećaj da me neka žena policajka pipa po cijelom tijelu je bio dosta specifičan, jer mi je dugo bio potreban zagljaj, a sa druge strane nisam bila sigurna da mi treba baš njen.

Nakon što sam pronašla svoje mjesto i pre nego sto je utakmica počela, shvatila sam gde se ja zapravo nalazim.
Okrenula sam se oko sebe, i shvatila da sam se ja, koja sam odlagala odlazak u prodavnicu sedmicu dana, u tom trenutku našla sama. Sama u nepoznatom društvu, dodirujući ramenima osobe koje su sjedele pored mene.

Sama na punom stadionu Parc des Princes. Gde je neko mogao da me gurne, da me izbode nožem, da me zezaju što sam došla sama, da me napadnu. Ali iskreno, boljelo me je uho.

U tom trenutku sam osjetila vazduh, prvi put sam udahnula život, i jedino sto mi je bilo bitno je da PSG pobijedi.
Nadala sam se da ce Matuidi da uđe u igru, razmišljala sam da li će Cavani kupiti novi traktor ako da neki gol, i naravno, koliko će golova Ibrahimović dati.

Neoposiv je osjećaj kad sjedis među 40.000 ljudi, a sedam dana prije toga si bio izolovan kao u zatvorskoj ćeliji.

Kako je počela utakmica, navijanje, deranje i skakanje gore-dole su mi bili bolja terapija nego plakanje dok mi psihoterapeut kopa po podsvijesti.

Mozak mi je bio totalno isključen od svih (nepostojećih) problema koji su mi pravili stres i stvarali nervozu, jer jedino što mi je bilo bitno je da vidim loptu kako udara mrežu iznutra, a mreža samo što ne pukne, kao moj grudni koš kada dobijem napad.

Osjetila sam vrstu oslobođenja, neku vrstu lične pobjede dok sam gledala motivisane fudbalere kako trče i trče, i ne odustaju posle faula, žutih kartona, primljenih i promašenih golova.

Anksioznost se, nažalost, ne liječi preko noći, ali PSG mi je otvorio oči da jedna izgubljena utakmica nije izgubljen Kup.

Oni su taj dan pobijedili, a ja nisam upoznala ni manje ni više nego – samu sebe”.

Više vijesti