Nermina Vehabović-Rudež: Kada vlasti zakažu, sami rješavamo probleme svog komšiluka

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

U Visokom nakon ovih izbora ništa neće biti isto. Zahvaljujući dobroj organizaciji i pokretanju aktivnosti Naše stranke sa Emirom Dizdarom na njenom čelu, NS je postala prepoznatljiva politička alternativa postojećim snagama u Visokom, te okuplja brojne mlade ljude, ali i uspješne poduzetnike u zajednici. O planu rada i svemu onome što NS planira raditi nakon oktobra u ovom gradu, razgovarali smo sa Nerminom Vehabović-Rudež, kandidatkinjom Naše stranke za Općinsko vijeće Visoko.

Nermina Vehabović-Rudež, je rođena 1968.godine, osnovnu i srednju školu završava u Visokom, a Filozofski fakultet u Sarajevu. 2014. godine postaje magistar psiholoških nauka.Trenutno priprema doktorsku disertaciju iz psihologije. Nermina je 2005. postala prvi licencirani psihoterapeut iz BiH u Evropskoj asocijacije za psihoterapiju.

U 2006. je objavila priručnik za roditelje “Voljela bih podijeliti s vama“. Radila u nevladinoj organizaciji “Medica”, a od 2007. godine radi u Centru za mentalno zdravlje Dom zdravlja Visoko. Imala je profesionalne angažmane u Sudu BiH kao službenik za pordšku zaposlenicima, u Međunarodnom crvenom križu kao konsultant za pitanja porodica nestalih, u SOS Kinderdorf Sarajevo i Gračanica kao psihoterapeut i supervizor , predavač za zaposlenike OSCE-a , odrzala preko 200 edukativnih seminara i bila voditelj dvadesetak terapijskih grupa u zajednici. Ovlašteni je instruktor Instituta Wiliam Glasser iz Los Angelesa. Opredijeljena za stalni rast i razvoj. Nermina pored izgrađene karijere u struci, ima i svoju privatnu stranu, gdje voli za sebe reći da je kćerka, majka i supruga.

NS: Zbog čega ste odlučili da se kandidujete na izborima?

Nermina Vehabović-Rudež: Vjerujem da je to pitanje koje su postavili i mnogi moji poznanici i prijatelji, pa čak i rodbina. A moja odluka da se politički angažujem zapravo nije došla na prečac, već je sazrijevala neko vrijeme. Motiv leži u činjenici da sam godinama nakon rata frustrirana što živimo kako živimo u ovoj našoj državi, što obrazovanje, kultura, dobri međuljudski odnosi nisu više u “modi”, što je nacionalna pripadnost najvažniji način identifikacije, što se do moći dolazi prevarama, uništavanjem drugih i drugačijih itd. Kvalitetni međuljudski odnosi su ključ mentalnog zdravlja, a oni su na nasim prostorima doživjeli eroziju.

Kako živim po uvjerenjima koja potenciraju aktivnost čovjeka,kontinuirano obrazovanje, preuzimanje odgovornosti za vlastiti život, izbjegavanja biti namjerno ili slučajno” žrtva” sistema , svoj život i život moje porodice kreirali smo uglavnom onako kako bi se što bolje zaštitili od svega onoga što nas je okružuje, ali to nije ni malo lako. Također, u poslu psihologa/psihoterapeuta sam u direktnom susretu sa ljudskom patnjom, čiji uzroci vrlo često leže u sistemu u kojem živimo, kao što su neadekvatna pozicija zaposlenika u preduzećima, mobing, ucjene, problemi porodica šehida i poginulih boraca, problemi porodica nestalih, nasilje u porodici, pitanja manjinskih grupa, problemi mladih, delinkvencija, ovisnosti i brojna druga pitanja.

NS: Kako je sve počelo?

Nermina Vehabović-Rudež: Sve što sam rekla je razlog zbog kojeg sam počela pratiti, analizirati šta ljudi iz političkih partija pričaju, a šta rade i tako sam u jednom trenutku prepoznala ljude iz “Naše stranke” kao potencijal koji može napraviti promjenu, njihovi ciljevi su najbliži mom poimanju svijeta i života. Sada imam vrijeme, zrelost, znanje da svoju energiju i kompetencije usmjerim u društveno koristan angažman u kojoj se prije svega želim zalagati za dostojanstvo svakog čovjeka bez obzira na nacionalnu, političku, obrazovnu i seksualnu orijentaciju.

NS: Kada razmišljate o svom komšiluku, šta vam prvo padne na pamet da treba promijeniti, popraviti ili učiniti boljim?

Nermina Vehabović-Rudež: Komšiluk ima za mene jedno nostalgično značenje i odnosi se na vrstu prisnih odnosa između ljudi koji žive jedni blizu drugih, a nisu rodbinski povezani, pomažu jedni drugima, provode neke slobodne trenutke zajedno, uređuju svoje okucnice dogovaranjem itd. U našem narodu su poznate rečenice: “preči ti je komsija od rodbione koju nisi vidio mejsecima”. Međutim, cjelokupno stanje u društvu dovelo je do toga da smo se počeli zatvarati u svoje kuće i stanove, te komšije više ne doživljavamo kao nekoga ko nam moze pomoći, nekoga na koga možemo računati, s kim možemo unaprijediti kvalitet života u našoj okolini, već često ih doživljavamo kao problem i zbog toga nerijetko izbijaju konflikti i nesporazumi.

Naprimjer, u mojoj okolini je problem čišćenja haustora, problem parkinga, problem nečistoće oko zgrade. Ljudi su izgubili ili ne žele da koriste fine oblike komunikacije, već zbog sopstvenog nezadovoljkstva i straha postaju ljuti i agresivni, ili su zatvoreni za bilo kakvu komunikaciju.

Ono što mislim da se može učiniti i promijeniti jeste pokazati sopstvenim primjerom. Oni mogu biti drugima podsticaj da i oni nešto promijene. Time se utječe na svijest ljudi i promjenu stava da očekujemo od drugih da nam naprave ugodan ambijent za življenje, mi trebamo sami nešto poduzeti. Ovdje ne želim da umanjim odgovornost općine i drzave da nam stvara kvalitetan ambijent za dostojan život , ali ako oni to rade usporeno ili samo pred izbore, onda smo mi odgovorni da sami sebi to napravimo jer ćemo biti zadovoljniji. Vjerujem nikad neće biti kao nekada, ali ne znači da ne može biti bolje.

NS: Kakvo je stanje sigurnosti u Visokom? Šta biste uradili da bi se stanje popravilo?

Nermina Vehabović-Rudež: Do prije godinu dana u Visokom su se dešavali oružani obračuni, sigurnosna situacija je donekle bolja jer su neki od aktera uhapšeni, ali mislim da su neki samo malo “primirili”. Tu vidim da je odgovornost na općinskoj vlasti i policiji. Ono što mene zabrinjava jeste pojava nasilja na svim razinama, a posebno u porodici, a vrlo često se ništa ne poduzme. Zakon je dobar i jasan, ali vrlo često se ne primijeni na način na koji bi trebalo.Evo primjera: ako je jedna starica vise pita fizicki i psihički napadnuta od mladje nepoznate žene, a ta žena nije adekvatno sankcionisana, onda je za mene sigurnost građana upitna. Znam da policija ima puno prijava i da mnogo puta policajci izađu na teren zbog lažne prijave, ali ipak zakon i procedura se treba poštovati u svakom pojedinacnom slučaju, jer sprečavamo eventualne neželjene posljedice.

NS: Mladi napuštaju našu zemlju. Šta općina može uraditi da učini novim generacijama ovaj prostor mjestom gdje žele ostati i graditi svoje živote?

Nermina Vehabović-Rudež: Mladi odlaze da sačuvaju dostojanstvo čovjeka, a to je različito od onoga kada idu da bi zadovoljili svoju potrebu za adrenalinom i otkrivanje novog, da upoznaju nove ljude, predjele itd. Zbog toga je ovo porazno. Naša država postaje mjesto gdje ostaju samo oni koji su izgubili nadu da može biti bolje ili koji se boje promjene ili oni kojima ništa ne fali.Zapitamo li se kako će država izgledati za 10 godina? Ukoliko sada ne odlučimo dati podršku mladima da prave promjene mislim da ce kulminacija nesretnosti da zavlada ovim prostorima, a to znači da ce biti puno bolesti i neprihvatljivih oblika ponašanja. Reći ću da sam u prilici da često vidim mlade bez motivacije za promjenom, vrlo često čekaju da to odrasli rade za njih, ali opet ću ponoviti da samo njihova proaktivnost donosi dobrobit. Ja ne želim da sažaljevam mlade , ne želim da uđu u ulogu žrtve, već želim da im poručim da uzmu stvar u svoje ruke jer imaju sve potrebne kompetencije da prave promjene. Glavni ometaći da to realizuju su njihova uvjerenja da ne može biti bolje, ili uvjerenje da se uspjeh i novac dešavaju preko noći. Mi odrasli smo im potrebni da vjerujemo u njih i njihove ideje i da im malo “osvijetlimo” put.

NS: Kada biste izdvojili neku organizaciju, udruženje ili neformalnu inicijativu iz Vaše zajednice za koju vidite da daje doprinos boljem stanju u Vašem komšiluku, koja bi to bila? Recite nam nešto više o tome?

Nermina Vehabović-Rudež: Imala sam priliku dugo godina raditi u NVO”Medica” Visoko koja se bavila pružanjem psihosocijalnih usluga ženama i djeci žrtvama rata, a nakon toga i ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, kao i sa drugim psihološkim poteškoćama. Međutim, 2007. godine te nespremnosti općinskih vlasti da podrže rad organziacije, „Medica“ prestaje sa radom u Visokom. Danas vidim „Damar omladine“ kao uspješan primjer rada, premda mislim da općinske vlasti moraju dati više podrške. Tu su i “Mladi volonteri“, Udruženje žena oboljelih od raka dojke “Nit života” koje još uvijek nema svoje prostorije, tu je i “Eko viking“ koji imao u svojim redovima obučene Gss-ovce, a i oni nemaju svoje prostorije. Svi oni se trude napraviti neke pomake i veliki su entuzijasti, ali uglavnom nedostaje podrške općinskih struktura.

NS: Kada bi sutra postali vijećnica, kako biste nastavili komunikaciju sa građanima i građankama?

Nermina Vehabović-Rudež: Vjerujem u direktan kontakt sa ljudima, jer samo kroz razgovor i interakciju možemo prepoznati šta nam treba. Moja komunikacija sa ljudima je svakodnevna i direktna i kroz rad “osluškujem” potrebe , ali tu je i komunikacija preko internetskih mreža. Nerijetko mi se ljudi obraćaju preko Facebook poruka sa pitanjima iz moje struke i uvijek sam spremna odgovarati, nekad odgovor dođe prije, nekad malo kasnije, ali su svi dobijali odgovore. Namjeravam tako nastaviti.

Više vijesti