Oprostio ubicama: Ribić priprema dženazu za četiri sestre

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Zijo Ribić (30) priprema se za dženazu svojih sestara Zlatije (13), Zijade (7), Suvade (5) i Almase (4), koje su ubijene 12. jula 1992. godine u mjestu Skočić, na području zvorničke općine, gdje će posmrtni ostaci djevojčica biti ukopani u nedjelju.

Zijo je ranije ukopao oca Ismeta i majku Šefku, a traga još za dvjema sestrama, Ismetom i Zlatom, te bratom Sabrijom. Zločinačka grupa “Simini četnici” strijeljala je cijelu ovu porodicu i još neke njihove komšije i prijatelje.

Stravične zločine i mučenja samo je preživio Zijo, koji je tada imao osam godina, a i sam je bio ranjen jer su u njega pucali i zaboli su mu nož u glavu. Zijo se narednog jutra probudio među leševima, a tokom i poslije rata odrastao je u dječijim domovima. Uprkos neviđenim strahotama koje je preživio, izrastao je u samostalnog i odgovornog mladića, u kojem svaka ekshumacija, identifikacija ili dženaza, ponovo probude potisnutu tugu.

Da su mu pronađene sestre i da je neophodno da dođe i potpiše dokumentaciju o identifikaciji saznao je dok je imao slobodan dan u hotelu Tuzla, gdje radi kao kuhar.

“Trenutak kada su me pozvali iz Komemorativnog centra Tuzla i zamolili me da dođem na razgovor, bio je veoma bolan. Prvo sam mislio da su mi sve sestre pronađene, a onda sam saznao da su našli samo njih četiri. Dakle, bol i neizvjesnost se nastavljaju”, ispričao je Zijo za AA, dodajući da na djetinjstvo prije rata i svoju ubijenu porodicu ima lijepa sjećanja.

Dok je otac svakodnevno odlazio na posao u Loznicu, majka Šefka ostajala je sa djecom, a starije sestre su, pomažući majci, čuvale mlađu braću i sestre.

“Volio sam ih i igrao sam se sa sestrama, a kasnije i s bratom kada je malo odrastao, iako je ubijen u drugoj godini života. Svi smo bili u jednoj sobi i niko se nije odvajao. Otac bi se sa građevine vraćao popodne ili predvečer. Ja sam najviše volio gledati dječiju emisiju ´Branko Kockica´ i crtani film ´Nindža kornjače´. Crtane smo gledali svaku noć prije glavnog dnevnika, a onda smo išli na spavanje. I, tako dan za danom. Imali smo sretno djetinjstvo, koje je rat razorio, oduzevši mi cijelu porodicu”, priča Zijo.

Pripreme za dženaze teku uobičajenim tokom. Komemorativni centar Tuzla obezbijedio je, kaže Zijo, nišane i tabute, a njegove radne kolege skupile su novac da se plati autobuski prevoz prijateljima koji žele ići na dženazu.

Ovaj brat koji će spustiti u kabur četiri sestrice, priča da nastoji što više raditi, a kada ne radi, onda ide u šetnje Tuzlom, kako ne bi razmišljao o svojoj prošlosti.

“Volim svoje zanimanje. Srednju ugostiteljsku školu vanredno sam završio u Tuzli i onda sam godinu dana, preko jednog projekta, bio u Riminiju, gdje sam usavršio italijansku kuhinju. Kao i svaki kuhar, naročito me veseli kada gosti pohvale hranu koju sam im spremao ili kada ih iznenadim nekim novim ukusima ili kreacijama koje možda nisu ni očekivali. Sve su to izazovi i u potpunosti se predajem poslu da bih što manje mislio o dženazi koja se bliži. Ali, navečer kada ostanem sam među četiri zida, tada mi je najteže. U tim momentima nema ničega što bi mi okupiralo misli”, navodi Zijo, koji stanuje u hotelskoj sobi, koja se nalazi u sklopu hotela u kojem radi.

On naglašava da ga posebno zaboli kada neko od njegovih prijatelja kaže nešto ružno o svom bratu ili sestri.

“Ne mogu povjerovati da neko, pa i iz najveće ljutnje, može kazati da ne voli brata ili sestru. Onda ih ja zaustavim i pitam ‘Hej, a šta bi da ga nemaš, kako bi ti onda bilo?’. Tu oni kažu da imam pravo ili samo prešute to moje pitanje”, priča Zijo, navodeći da u njegovom srcu nema mjesta ni za trunku mržnje.

Čak je i ubicama svoje porodice oprostio, jer, kako kaže, ne želi živjeti poklopljen teretom mržnje.

“To sam im rekao i na suđenju u Beogradu, gdje sam svjedočio. Ne treba gledati ko se kako moli Bogu, niti treba gledati kakvo je čije ime i prezime. Naravno, ja nikad ne mogu zaboraviti šta su ti neljudi uradili mojim sestricama, bratu, majci i ocu, ali smatram da bi mi bilo mnogo gore kada bih ih mrzio. Taj bi se osjećaj mržnje akumulirao, skupljao i povećavao sve dok ne bih eksplodirao. Mislim da bih u tom slučaju nanio štetu nekom drugom, pa sam se opredijelio za suprotno. Također, ne mogu vjerovati da se neko na nekog može ljutiti cijeli život zbog neke greške ili prevare. Ja taj pritisak negativnih osjećanja ne bih mogao podnijeti”, ističe sagovornik, kojem veliku podršku, osim radnih kolega i prijatelja, pruža i djevojka Ramiza.

Na spomen Ramize, grč na Zijinom licu, izazvan tugom, lagano se pretvorio u osmijeh.

“Znamo se preko deset godina iz domova i ´Amicine´ kuće na pola puta, a u vezi smo zadnje dvije godine. Imamo mnogo zajedničkih interesa i slični su nam karakteri, a zamislite da smo i rođeni isti dan, 16. februara. Slavimo samo njen rođendan. Ja sam stariji, pa mislim da to više nije za mene”, objašnjava Zijo, navodeći da ne smije mnogo razmišljati o tome šta ih čeka u budućnosti, jer je “država nesigurna”.

On bi, kaže, volio kada bi uspio riješiti stambeno pitanje. Tada bi lakše uredio život i mogao razmišljati o stvaranju vlastite porodice.

“Koliko god zaradim, ja sam zadovoljan. Neko ima plaću i po 2.000 KM, ali mu uvijek nedostaje još novca za neke besmislice. Meni je dovoljno onoliko koliko zaradim, a život bi mi bio mnogo sigurniji kada bih uspio riješiti stambeno pitanje. Grad Tuzla pomagao mi je nekoliko puta sa jednokratnom novčanom pomoći i hvala im. Sve ostalo bila je samo masa obećanja, od kojih nikad nijedno nije ispunjeno”, navodi Zijo na kraju razgovora.

Više vijesti