Oko devedeset posto ljudi na svijetu može se svrstati u četiri ključna tipa ličnosti – pesimist, optimist, povjerljiv i zavidan. Na svaku od tih skupina otpada podjednako ljudi – oko 20%, međutim najviše, čak 30%, može ih se svrstati u skupinu zavidnih, onih kojima nije važno što postižu toliko dugo dok su bolji od drugih, pokazali su rezultati studije objavljene u časopisu Science Advances.
Sljedeći po brojnosti su optimisti koji vjeruju da će oni i njihovi partneri, odnosno suradnici odabrati ono što je najbolje za njih. Na oko 20% su i pesimisti, koji uglavnom biraju opcije koje doživljavaju kao manje od dva zla, te povjerljivi koji su rođeni za suradnju i ne vode previše računa hoće li pritom izgubiti ili dobiti. Oko deset posto ljudi spada u kategoriju koju je bilo nemoguće jasno definirati. Stručnjaci ističu da im ova peta skupina ukazuje na postojanje cijelog niza podgrupa pojedinaca koji na zacrtane modele ne reagiraju na jasno određeni način.
U studiji, koju su proveli stručnjaci s Universidad Carlos III de Madrid, zajedno s kolegama sa sveučilišta Barcelona, Zaragoza te Rovira i Virgili, analizirane su reakcije 541 dobrovoljca na stotine različitih društvenih dilema koje su vodile prema suradnji ili konfliktu, ovisno o individualnim i kolektivnim interesima.
Rad se temelji na teoriji igara, grani matematike s primjenama u sociologiji i ekonomiji, koja istražuje ponašanje ljudi kada su suočeni s dilemama u kojima moraju donositi odluke. Te odluke sa sobom nose određene konzekvence koje će, među ostalim, ovisiti o tome što će odlučiti druga osoba koja sudjeluje u igri.
‘Dobrovoljci su u istraživanju sudjelovali u parovima koji su se mijenjali, ne samo u svakom krugu, već i svaki put kada se igra mijenjala. Stoga je najbolja opcija mogla biti suradnja ili pak s druge strane protivljenje i izdaja’, rekao je jedan od autora studije Anxo Sánchez, profesor na GISC (Grupi interdisciplinarnih, složenih sustava) na Matematičkom odsjeku sveučilišta Universidad Carlos III de Madrid (UC3M).
‘Na taj način dobili smo informacije o ljudima u vrlo različitim situacijama’, dodao je.
Nismo previše racionalni
Yamir Moreno, s Universidad de Zaragoza, koji je također sudjelovao u studiji, kaže da rezultati ne govore u prilog nekih teorija prema kojima ljudi uglavnom postupaju racionalno.
‘Rezultati bi se stoga trebali uzeti u obzir prilikom redizajniranja društvenih i gospodarskih politika, kao i onih koje uključuju suradnju’, rekao je Moreno istaknuvši kako ovakve studije pridonose postojećim teorijama o ljudskom ponašanju jer im daju eksperimentalne temelje.
Sánchez kaže da se postupci sudionika mogu jednostavno objasniti na primjeru specifične dileme: Dvoje ljudi zajedno može loviti jelena, no svaki pojedinačno može samo zeca. Osoba koja pripada skupini zavidnih lovit će zeca jer će u najgorem slučaju biti jednaka ili bolja od drugih lovaca. Optimist će odabrati da lovi jelena jer je to najbolja opcija za oba lovca. Pesimist će loviti zečeve jer je to najsigurniji način da će uloviti barem nešto, dok će povjerljiva osoba bez dvojbi odabrati da surađuje i lovi jelena.
Algoritmi slični onome na kojem se temelji nova studija već su ranije korišteni u drugim znanostima, primjerice u biologiji. No u ranijim istraživanjima kategorizacije su provedene unaprijed, na temelju očekivanja stručnjaka. U novom istraživanju računalo je samo predstavilo najlogičniju podjelu na grupacije – znanstvenici su razvili računalni algoritam koji je sudionike klasificirao prema ponašanju nakon što su proveli svoja ispitivanja.
‘To je od ključnog značaja jer nije nešto što su znanstvenici sami nametnuli. Matematika je ovdje korištena upravo s ciljem da se zagarantira objektivnost’, rekao je Sánchez.
Prednost nove studije također je u tome što je njezin dizajn omogućio analizu ponašanja velikog broja sudionika u velikom broju različitih igara i kombinacija.
Zanimljivo i vrijedno, no treba potvrditi
Psihologinja ličnosti, Tena Vukasović Hlupić, s Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kaže da je, kada se polazi od osobinskog pristupa istraživanju ličnosti, uobičajeno krenuti od pretpostavke da je ličnost moguće svesti na manji broj bazičnih ili temeljnih osobina, koje su relativno stabilne kroz vrijeme i kroz situacije.
‘U posljednjih 30-ak godina, u području psihologije ličnosti dominantan je tzv. Pet-faktorski model ličnosti (eng. Five-Factor model) prema kojemu sve ljude možemo opisati na temelju pet temeljnih bipolarnih osobina: neuroticizam, ekstraverzija, otvorenost ka iskustvu, ugodnost i savjesnost’, rekla je Vukasović Hlupić za Index.
‘U istraživanju Poncela-Casasnovas i suradnika (2016) predlaže se drukčija tipologija, temeljena na eksperimentu provedenom u kontekstu teorije igara. Navedeno istraživanje zanimljivo je i pruža brojne hipoteze za daljnje testiranje’, dodala je.
No Vukasović Hlupić smatra da je pri interpretaciji nalaza svakog znanstvenog rada, pa tako i ovoga, uvijek nužno imati na umu stvarne dosege generalizacije te izbjeći pretjerane zaključke.
‘Tek kada bi se ovi nalazi višestruko replicirali uz rigorozne znanstvene standarde, moglo bi se govoriti o novoj znanstveno utemeljenoj tipologiji bihevioralnih fenotipova unutar paradigme teorije igara’, poručila je naša psihologinja.
