Personifikacija krmeta u visočkoj zbilji

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

PIŠE: AMAR Kulović

U moru kolumnista,došao je trenutak ponovne aktivacije u skladu s muzom-mitološkom inspiracijom koja te nagoni da se malo drukčije izjašnjavaš na konto zbilje u kojoj trenutno živiš. Trebaju se poklopit i neke druge stvari da bi čovjek napustio trbuhom za kruhom mjesto u kojem je prinuđen da dejstvuje jer je nažalost i puno gorih i napuštenijih gradova nego što je Visoko i puno manje pametnjakovića koji se ne pomakoše dalje od sastavaka iza betonskog mosta,a pobraše svu pamet svijeta (u prevodu ne znaju red u kući sopstvenoj uspostavit).

Pošto je i ovaj zimski period relativno suh snijegom,bujica rijeka koje nadolaze ponovo opomene one zdravorazumije osobe da se zagledaju kakvo svo smeće izbace nesretni vodeni tok još nemarnijeg,bezobraznog i za okolinu licemjernog žitelja.Tako je slika sa jednog od portala u moru smeća zabilježila fotografiju uginule svinje koja je bujicom došla na „nepogodno tlo“ obzirom na zgražanje koje većinsko muslimansko stanovništvo u ovom miljeu ima nad specifičnom životinjom kakva je svinja-nezdrava,masna,svaštojedna,s adaptacijom na prljavi,zagađen,odvratan i neuslovan ambijent koji joj kao takvoj ne smeta.

Šta je ustvari personifikacija krmeta u visočkoj zbilji?

Licemjerstvo.

Tapšanje po ramenu kao znak odobravanja,podrške i vještakog osmijeha bagdadskog trgovca-lopova (narodski „ložioničarenje“,laskavost kiselija od ljutije rane age Hasange, da nadomjestim i folklora u ambijentalni izražaj bez aluzije na Uzeira) ti je gore nego jedna izravna šamarčina koju tek treba u podsvijesti da je udari,više jezički.Za fizički kontakt je sindrom glodavca prisutan,nikad to neće smjeti uraditi osim ako nije prinuđen ili se nešto debelo ne promijeni u opisu karaktera.Kojeg karaktera? Ma j…ga ako nije labilan.

Pozdravi iz daleka….(bez upotrebe u mjestu prebivališta).

Psihologija čini mi se ne bi zapamtila taj varoški podokvir hipokrita (munafika).Na stranu ljudi koji su stvarno dosljedni svom egu,doživljaja sebe i sopstvene personalne slike,pa ne razmjenjuju pozdrave sa svima (što je njihovo pravo,odraz kulture i ambijenta odgoja/odnosa s ljudima),nakon što prođe ko pored tuskog groblja sa pogledom iskrivljenog retrovizora nekog vremešnog oldtajmera,30 50 ili nešto manje kilmetara dalje od epicentra radnje,čuješ glas ,pozdrav-gestikulaciju?! U međuvremenu je sve vrijeme se pravio budala,sada kad je „van očiju čaršije“ odjednom je toliko učtiv i ljubazan,osim ako te stvarno smetnuo iz vida što bi bilo poštenije da jeste.Pogotovo kada se miris učmalog zamijeni morskom pjenom,plažom,tropskom vrućinom ili kupalištem gdje su „oni“ i „one“-bez familije. To su moje obje nane često nazivale-pasjaluk.

Zakulisne radnje (okreni leđa da te dobro ispljujem).

Inače,nikad se to nazovimo javno mnijenje u ovom visočkom okviru usudilo ikom išta reć u facu,iznijeti svoj stav lično,personalno,intrapersonalno pa da još prostije prevedem-opet u facu!

Čast individualizmu,pojedincima i još uvijek iole poštenijeg svijeta zbog kojeg postoji nada,obzirom da je negativna energija izuzetno zarazna,delilrijumski opijum kvazi života od priča rekla kazala i opet onog narodskog-nehljebluka. Zavisno i kome možes i smiješ reći i,kako rekla moja kolegica po esnafu Anera Šehić-Fazlić-ko ti kaže i šta ti kaže. Činjenica jeste da je u modernom vremenu očito Kurtovićevski „malko cool“ ispljuvati,omalovažavati,ceriti se i napadno smijati onome s kojim dijeliš neku kafu ili ličnu priču jer ne postoje sveci u ljudskom biću koje je griješno pa da zazire i od ,opet po vjerskom postulatu najgoreg oblika; ogovaranja! Ne samo neke priče kao podsjetnika jer ljudi će pričati,već po evaluaciji najgoreg oblika-potvaranja i otvorenog ispada bezobrazluka i suđenja drugim po prepričanim radnjama,po naslijeđenom subjektivizmu predrasuda,primitivzima,uskog i zatvorenog načina ramišljanja koje se najviše manifestovalo po ovu nekad davno svjetliju čaršiju. To zna da boli ko god iole ovaj gradić smatra svojim bez pogovora. A zapravo i tu laže sebe jer se ovdje antagonizam i patološka mržnja šire ko ovaj vještački svinjski grip; suditi o onome koga ne znaš!

Da ne nabrajam masu anomalija s kojim se ovdašnji stanovnici znaju hvalit,što je smiješno,uvedljivo i krajnije genocidno po ljudski mozak.Pogotovo što je priznati nečiji uspjeh i dičiti se komšijom danas kao progutat oganj; da su usta otvorena ali glasa i iskrenog nema,radije sahrani,spočitaj i izmisli povod pošto fali težine onog šećera, kad se u većini prilika tokom dana-ispija kahva! Bože kako je gadno vidjet da ti munafikluk potkovan neznanjem i ohološću bude prekretnica da se ljudima predstavljaš ko dobričina,a u prevodu-govno! Umalo da ne dodam i već poznatu krilaticu-il jesi il nisi….

Iz persketive mladog čovjeka:smiješno kad ljudi dođu da plešu u mjestu izlaska u ugostiljeske objekte s iole prihvatljivom muzikom dok oni stoje ko na sahrani i doslovno „drelje“ u tuđe lice,ako se ne daj bože našo neki stranac,prolaznik. Sindrom mrtvaca,i ako nije u ambijentu osuđuje ko jeste,a dok se ispozdravlja ne zna ni što je doš'o…

Još kad se u svemu tome prebroje krvna zrnca porijekla ljudi koji ovdje žive,koji nerijetko nisu nikad shvatili suštinu emancipacije i upinjanje kvazi starosjedilačkog fašizmu isticanja iznad drugih. Onaj nam poslije kojeg nehotice možeš zamrzit sve,jer takvim i odgovara da se nastavi trovanje ove sredine.

Nekome je to bitno stvarno,ko čovjek nula! Još neupućen…

Da se ne spominju sve one prevare ekonomsko-socijalne prirode nakon završetka rata i opće poznate priče o propasti i daljem potopu zdravog,ljepšeg,realnijeg i podnošljivije lakoće postojanja,sve polazi od stomaka u svakom pogledu. S tačke poslovnog komuniciranja,PR-a u službi osjećaja pripadnosti sredini, pomriti situaciju je Hičkokovski;trebaš imat neki dobro voltima napunjeni hepek iz Nadrealista da bi svijet shvatio suštinu kako nas vide oni koji nam nisu sugrađani.

Prezrivo po spomenu,eto kako. Njima je šamarčina dvojakog karatera-odmah i sad bez ulizivanja.
Bez da se ovdje glorofikuje tudja avlija,. Ili veliča ona tešanjska,kakanjska,obližnja i malo dalja sarajevska gdje smo ko na svom. Šta čini grad gradom bilo je jedno ispitno pitanje kod profesora Spahića?

Valjda ljudi.Koji danas više vole tuđe zlo nego svoje dobro i kojima je kompleks pojeo vidik. A mrtvo krme u toj priči je personifikacija koliko se ustvari volimo odnosno ne volimo!

Praksa pomnožena s nulom i kad su u pitanju dateovi i izlasci ovdašnje omladine. S tim da laž ne traje zauvijek. A međuljudski odnosi ovdje ubili bi i to krme na rijeci-opet!

Što bi rekla jedna moja ex prijateljica gotičarka-zakucali! Sreća pa nisu svi isti. Ne treba patetika samo gram neke ljubav i solidarnosti među ovim vjetrovima.

Više vijesti