Senad Avdić: Pet važnih događaja koji se vjerovatno neće naći u presudi Karadžiću

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Radovan Karadžić, sarajevski psihijatar i pjesnik, nije se pominjao, pogotovo nakon što je nekoliko mjeseci ranije sudjelovao u osnivanju Stranke zelenih.

1. OSNIVANJE SDS-a, KARADŽIĆ PREDSJEDNIK

Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine posljednja je nacionalna stranka formirana pred prve višestranačke izbore. Osnivajuća Skupština SDS-a održana je u julu 1990. godine, nekoliko mjeseci nakon što su osnovane Stranka demokratske akcije i Hrvatska demokratska zajednica. “Dobro došli, dugo smo vas čekali”, kazao je lider SDA Alija Izetbegović pozdravljajući osnivanje SDS-a na Skupštini održanoj u sarajevskom Domu mladih. (Dom mladih je jedna od prvih građevina koja je zapaljena u napadu srpske artiljerije 2. maja 1992.godine).
Dugo je trajala neizvjesnost oko toga ko će biti lider srpske stranke u BiH. U početku je inicijativu oko njenog formiranja pokrenuo književnik Vladimir Srebrov, međutim, bilo je jasno da se na njega nije dugoročno računalo.
U političkim i medijskim kuloarima spekuliralo se da su favoriti Beograda bili, najprije profesor Nenad Kecmanović, a kasnije su se pominjala imena nekih uglednih profesora s Filofozofskog fakulteta. (Milorad Ekmečić, Slavko Leovac, Nikola Koljević…)
Radovan Karadžić, sarajevski psihijatar i pjesnik, nije se pominjao, pogotovo nakon što je nekoliko mjeseci ranije sudjelovao u osnivanju Stranke zelenih. Za njegov izbor presudna je bila podrška koju je imao od kolege i učitelja Jovana Raškovića, koji je nekoliko mjeseci ranije formirao formirao SDS u Hrvatskoj i osvojio skroman broj poslaničkih mandata u Hrvatskom saboru.
Rašković je preporučio Radovana Karadžića za lidera bosanskih Srba utjecajnim intelektualnim i političkim krugovima u Beogradu (Dobrici Ćosiću, Slobodanu Miloševiću). Rašković je i lično u Sarajevu prisustvovao izboru Karadžića za predsjednika SDS-a.

2. IZBORNA POBJEDA 1990.

Radovan Karadžić se nije kandidirao ni na jednoj listi na izborima u novembru 1990., što je bilo veliko iznenađenje. Lideri svih velikih stranaka, Alija Izetbegović, Stjepan Kljujić, Nijaz Duraković, Nenad Kecmanović.., kandidirali su se za članove Predsjedništva BiH, Karadžić je za državni vrh predložio Nikolu Koljevića i Biljanu Plavšić.
Nije ga bilo ni na listama za (dvodomnu) Skupštinu Bosne i Hercegovine. Srpska demokratska stranka je na novembarskim izborima osvojila 26 posto glasova. Karadžić je nakon proglašenja izbornih rezultata najavio koaliciju sa druge dvije nacionalne stranke, SDA i HDZ. Potvrdili su to i lideri tih stranaka Izetbegović i Kljujić koji su izabrani u Predsjedništvo BiH. Karadžić je, također, rekao da sebe ne vidi ni na kakvoj dužnosti u budućoj izvršnoj vlasti. “U budućnosti ću se baviti daljim jačanjem stranke i svojom profesijom”, rekao je.

3. KARADŽIĆ I MILOŠEVIĆ, KAKO SU SE (S)NAŠLI

Srbijanski lider Slobodan Milošević nije se, barem ne javno, oglašavao, niti je podržao SDS tokom preizbornog procesa u Bosni i Hercegovini. Međutim, SDS, odnosno Radovan Karadžić, su uoči višestranačkih izbora u Srbiji, decembra 1990. godine, pozvali birače u Srbiji da glasaju za Miloševića i njegovu Socijalističku partiju Srbije, čime je razbjesnio opoziciju predvođenu Vukom Draškovićem.
Karadžić je svoju lojalnost Miloševiću ispoljio i tri mjeseca kasnije, u martu 1991.godine, nakon velikih protesta opozicije u Beogradu, koje je Milošević ugušio uz pomoć tenkova Jugoslovenske narodne armije. Na mitingu kojeg je, nakon toga organizovao na Ušću, uz Miloševića je glavni govornik bio lider bosanskih Srba koji je proteste nekoliko stotina hiljada ljudi 9. marta u Beogradu nazvao “rušilačkim” i “zavjereničkim”. Jedan dio srpske opozicije (Vuk Drašković) mu to nikada nije zaboravio, drugi (Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica) jeste, tokom rata u Bosni i Hercegovini.

4. SLOBODNI STRIJELAC U SISTEMU I VAN NJEGA

Karadžićeva odluka da ne uđe ni u jedan organ vlasti u BiH, te da se zadovolji samo funkcijom lidera SDS-a, vrlo brzo će se pokazati kao krajnje promišljena i pragmatična. Znao je, a i sve je činio, da se najvažnije odluke, pored ostalog i politička sudbina Bosne i Hercegovine, pitanje rata i mira, neće rješavati u institucijama sistema, države, nego kroz paralalelne forme političkog djelovanja.
U tom smislu su ključne tri odluke Srpske demokratske stranke iz 1991. godine.
Prva: formiranje srpskih autonomnih oblasti (SAO), u Istočnoj Hercegovini, Romanijskoj regiji, Bosanskoj Krajini, Semberiji…To je objašnjavano ekonomskom logikom i potrebom za decentralizacijom BiH;
Druga: Plebiscit srpskog naroda o ostanku u SFRJ održan u novembru 1991. godine, krajnje improvizirani parareferendum, s očekivanim, odnosno unaprijed određenim rezultatima.
Treća: Formiranje Skupštine Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini (obavljeno u zgradi Skupštine BiH).
Tu su Skupštinu sačinjavali srpski poslanici u Skupštini BiH, bez obzira na stranačku pripadnost. Tako je paralelni, dvostruki, parlamentarac postao i poslanik Saveza reformskih snaga BiH Milorad Dodik… Ova Skupština je, u istom sastavu, preimenovana u Skupštinu Republike Srpske i funkcionirala je cijelo vrijeme rata, sve do prvih poslijeratnih izbora 1996. godine.

5. REFERENDUM O NEZAVISNOSTI I KARADŽIĆEVO UPUTSTVO

Radovan Karadžić nije bio prisutan u Bosni i Hercegovini tokom održavanja Referenduma o nezavisnosti 29. februara i 1. marta 1992.godine. Tih dana je boravio u Beogradu. Iako je pozvao srpski narod da ignoriše održavanje referenduma, SDS je povodom toga događaja formirao Krizni štab. Na njegovom čelu, Karadžićevom odlukom, bio je Rajko Dukić, predratni a i aktuelni privredni i politički gospodar općine Milići. Štab je bio smješten u stranačkim prostorijama u zgradi nekadašnjeg Kluba delegata BiH.
Karadžić je cijelo vrijeme bio u telefonskom kontaktu sa Dukićem. Nakon vijesti da je na Baščaršiji ubijen Nikola Gardović, Srbin koji je bio u svatovima, Karadžić naređuje Dukiću da “poduzme sve aktivnosti u skladu sa ranijim planovima”. “Ptica ne smije danas izaći iz Sarajeva”, naredio je iz Beograda Karadžić, nakon čega su na ulice Sarajeva izašli naoružani, maskirani ljudi i presijekli grad.
Plan o kojem je govorio Karadžić imao je svoje službeno ime i zvao se “Uputstvo o organizovanju i djelovanju srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u vanrednim okolnostima”.
To je uputstvo nastalo početkom 1992. godine i jedan je od najvažnijih dokumenata kojeg je koristilo Tužiteljstvo u Haagu tokom suđenja brojnim srpskim okrivljenicima, prije svih Radovanu Karadžiću.
Taj je dokument- dokaz, pod naslovom “Srbi, spremite se za rat” prva objavila “Slobodna Bosna” u martu 1992. godine. Nakon što je potvrđena njegova autentičnost, uvršten je u sudski spis protiv Momčila Krajišnika, Radoslava Brđanina, i na kraju Radovana Karadžića….

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala

(Visokoin.com / Slobodna Bosna)

Više vijesti