Srđan Puhalo: Istorija Republike Srpske

Odmah na početku želim da naglasim da je ovo jedan zloban i zlonamjeran blog uperen protiv istorije Republike Srpske.

Elem, neki dan odoh na sajt „Nedeljnika“, to vam je urbano desničarski časopis iz Srbije, poznat po tome što su objavili intervju Donalda Trampa koji im on nikad dao. I dok sam tražio njihovo objašnjenje u vezi tog intervjua naletih na baner koji reklamira prodaju knjigu „Istorija Republike Srpske“ autora Kecmanovića i Antića. Naravno da sam otišao da vidim šta se krije iza pomenutog banera, a krije se mnogo toga.

Odmah me dočekaše dvije stvari. Da je to:

1. Prva cjelovita istorija Republike Srpske i srpskog naroda (od paleolita preko osnivanja RS do referenduma iz 2015. godine) i

2. Prva jedinstvena istorija prostora Republike Srpske sada i na engleskom jeziku (potpuna istorija srpskog naroda koji živi između Une, Drine, Save i Jadrana).

3. Knjiga je štampana na kvalitetnom papiru i tvrdim koricama. Sadržajno je dopunjena u odnosu na prvo izdanje koje je bilo namijenjeno isključivo predsjedniku Republike Srpske.

Iako mi nije bilo jasno kakav se referendum desio 2015. godine u Republici Srpskoj, nisam mogao da odolim da vidim kakava je to knjiga, kakva je to istorija koja je „isključivo pisana predsjedniku Republike Srpske“, a koju je Dodik platio našim parama.

I dok sam o tome razmišljao, u meni se probudi arhetip predaka i proradi kolektivno nesvjesno, a pred očima mi se ukaza slika:

Scena 1. Negdje u okolini Pala (zato se valjda taj period i zove paleolit) neandertalski čovjek u pećini, uz logorsku vatru, na zidu crta nešto slično bumerangu nesvjestan da će to za 50 000 godina biti granice Republike Srpske. Dok on završava crtež, njegovi saplemenici dižu tri prsta i glasno odobravaju, oduševljeni pomenutim crtežom. Najstariji neandertalac, sa jakim i spojenim obrvama, usta i na crtež stavi krug, koji će voda i vjetar vremenom pretvoriti u ćirilično S, da označi mjesto gdje su sahranili svoje mrtve. Jer neandertalci tj. paleolitski Srbi, su po prvi put u istoriji čovječanstva, počeli da sahranjuju svoje mrtve i pojedinačno i masovno.

Scena 2. Bila je to 1377. godina i Mitrovdan. Tvrtko je ustao vrlo rano jer ga taj dan čekalo krunisanje. Bio je pospan i mamuran, da nije znao je l’ u Mileševu ili Milama kod Visokog. Sinoć je bila takva pijanka da mu je bilo potpuno jasno što bosansku crkvu zovu jeretička. Glava mi je bila veća od njegovog carstva. I dok mu je poglavar Crkve bosanske stavljao krunu na glavu proglašavajući ga kraljem Bosne, Pomorja, Humske zemlje, Donjih Krajeva, Zapadnih Strana, Usore i Podrinja, Tvrtko dreknu: „I Srba! Pa nismo se knez Lazar i ja zajebavali od 1373. do 1377. sa Nikolom Altomanovićem. “I Srba”, skrušeno reče poglavar crkve bosanske, ne znajući da tako daje kontinuitet Republici Srpskoj. Pijanka se nastavi.

Scena 3. Bila je 1874. godina, negdje u okolini Nevesinja oko ognjišta sjede, vojvode i harambaše, vijećaju i pripremaju ustanak protiv Turaka. Progovara Jovan Gutić: „Braćo moja, prije nego što krene buna moramo da definišemo ciljeve, da znamo šta hoćemo i kuda idemo.“ Simun Zečević tada reče: „I da znamo šta možemo očekivati od crnogorskog knjaza Nikola, nešto mi nije siguran oko bune.“ Tripko Vujačić reče: “Moramo vidjeti od koga kupovati džebanu, puške i topove.“ Ostale vojvode i harambaše samo klimaju glavom, kad riječ dobi Petar Radović: „Srbi, ustanak je početak kraja i kraj početka, za daleka naša pokoljenja, evo kako ja vidim naše starteške ciljeve:

1. Razdvajanje od druge dvije naše nacionalne zajednice.

2. Povezivanje između Semberije i Krajine.

3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine.

4. Uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi.

5. Podjela grada Sarajeva na srpski i turski dio

6. Izlaz na more.”

Tu nasta pobuna, rasprava, vika i zamalo se ne uhvatiše za vratove. Glasanjem odbiše ove ciljeve, kao nerealne i preambiciozna, da bi ih 1992. godine usvojila Narodna skupština RS.

Iz ove fantazmagorije me probudio Stefan Blagić urednik portala www.frontal.ba i jedan od saradnika na pisanju „Istorije Republike Srpske“, na čemu sam mu neizmjerno zahvalan.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala