Visoko je dijete koje vapi za sigurnošću, dijete koje je maltretirano i zlostavljano…

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Uvijek mi je bilo interesantno kako mi kao stanovnici ovoga grada brzo zaboravljamo, te kako smo živi primjer amnezije. Ista lica nam iz godine u godinu obećavaju iste stvari, pričaju istu šuplju priču, na isti način nam izvuku tepih ispod nogu, i mi nikako da se opametimo.

PIŠE: Naim Kavazić

Šta više, uvijek im iznova dajemo povjerenje u nadi da će ovoga puta biti drugačiji. A to povjerenje je jedino što nam je ostalo, i to je u ovim vremenima najskuplja stvar koju nekome možete pokloniti. Ali mi smo od povjerenja napravili bagatelu, jeftinu prostitutku koja ne bira mušterije, jer je očajna i mora da preživi dan.

Evo opet najavljuju nove izbore – najveći događaj ove godine u Visokom. Svi će obući svoja najbolja odijela, izvaditi iz fioka svoje najslatkorječivije rečenice, uvježbati najblistavije laži, a Visočani će sjediti ispred svojih televizora i poslije Sjećanja ne trepćući, gledati Aktuelnosti te puštati da im obećanja liječe rane koje su ta ista obećanja i napravila.

Cirkus ponovo dolazi, i ponovo će biti predstava za pamćenje. Od drugorazrednih klovnova ćemo napraviti umjetnike svjetske klase, sve to od našeg novca. Ponovo ćemo se na kafama dijeliti na “naše” i “njihove”, ne shvatajući da se svi kuhamo u istom loncu laži koji će na kraju biti ili prosut ili ostavljen da ga pojedu psi željni prevlasti u čoporu koji niti zna gdje ide niti mu je to bitno.

I onda počnem da razmišljam koliko to vremena mora da prođe da bi moć i politika iskvarili čovjeka Što si manji čovjek manje moći je potrebno da te promjeni – činjenica. Pa se onda zamislim da li bih se ja možda promijenio kada bi mi neko preko noći dodijelio neku vlast. Ali shvatio sam da ne bih. Ne zato što ja imam viša moralna načela nego ’’gospoda’’ koja se bave politikom, nego zato što ja ne dobijem ništa što nisam zaslužio.

Manjak samopouzdanja stvara taj višak povjerenja o kome sam gore iznad pisao, a višak povjerenja nas vodi u provaliju iz koje se ne možemo izvaditi već godinama. Do te provalije nas dovode naše lokalne vođe, ali je tužna istina da smo mi ti koji svojevoljno u nju skačemo.

Visoko je dijete koje vapi za sigurnošću, dijete koje je maltretirano i zlostavljano, ali dijete koje nikako da se opameti i postane odrasla osoba… Visoko mora naći način da se zaštiti samo od sebe, da se pogleda u ogledalo i kaže: Dosta je bilo!

Taj prst koji sve ovo vrijeme traži da se uperi u krivca, Visoko će kad tad morati da okrene i stavi na svoje čelo. Do tada će samo bespotrebno stajati u vazduhu, a krivca ćemo vidjeti samo u ogledalima. A od ogledala ne možemo pobjeći, niti ga možemo slagati. Ogledalo pokazuje ono od čega bježimo sve ove godine, ogledalo pokazuje istinu, i nas same.

Više vijesti