Adla Slinić: Hrabar je tko umije podnositi nesreću

Piše: Adla Slinić

Život je nepredvidiv, oštar, težak, ali čaroban. Savršen život podrazumijeva život bez patnje, boli i kajanja, a sve to je naprosto nemoguće. Nesavršenost je najljepše svojstvo života. Ne postoji osoba koja nije osjetila bol ili nije pogriješila. Svi imamo svoje nedostatke i potrebe, neostvarene želje i mrlje iz prošlosti, velika razočarenja i besmislena očekivanja…, ali ipak smo samo ljudi: rođeni da griješimo i praštamo, gubimo i nalazimo, padamo i ustajemo, jer Bog nam ne daje ništa što ne bismo mogli podnijeti. Međutim, vjerojatno najveći ljudski problemi, strah i lijenost, sve čine nemogućim ili kompliciranim.

Krenimo od problema običnih ljudi. Mnogi se pitaju kako omršavjeti, a ne odricati se jela, kako znati a ne učiti, kako imati a ne raditi. Za svaki odgovor postoji pitanje, za svako rješenje postoji problem. I kao ukleti, na tako prosta pitanja tražimo nemoguće odgovore. Mnogi ne prihvaćaju da se, želimo li nešto postići, za to moramo boriti, kao ni to da je tajna uspjeha u koračanju od poraza do poraza bez gubljenja volje i snage. U biti, pogreške ne postoje, a svaki pad je uspon, često neophodan na putu do cilja. Razumljivo je da poslije svakog razočarenja čovjek postaje nesiguran, ali upravo se protiv toga treba boriti.

Svi smo barem jednom doživjeli nesreću u ljubavi, bilo neuzvraćenu ili zabranjenu ljubav, ili pak patnju u kojoj emocije izmiču kontroli… Život postaje nesretan i naopak kada zavolimo samoljubivu osobu koja se ne može voljeti. Ni logika ne pomaže, ni nemislosrdni vapaj vremena koje ne možemo provesti s tom osobom. I bez obzira na sve, volimo duboko i beskrajno. I patimo.

Valja zapamtiti : bez obzira koliko sličnosti ima naša sudbina s tuđom, nikad nas nitko neće moći razumjeti ni znati kako se osjećamo. Valjda je i to jedan od prokletih zakona sudbine. Na kraju krajeva, nije problem oprostiti, nego opet izgraditi povjerenje. A na nama se vidi koliko smo loše tek kada uzdahnemo i kažemo: “Dobro sam”. Moramo biti zahvalni što smo živi i što imamo priliku uživati sreću nakon pretrpljene patnje.

Ponekad razmišljam kako ne bih bila što jesam da nije bilo svih ljudi koji su me povrijedili, jer zahvaljujući ljudskim lažima uvidjela sam pravu vrijednost istine. Hvala i onima koji su me koji put ismijali ili iznevjerili: tako sam naučila biti oprezna, postala ambicioznija, naučila pobjeđivati bol i nositi se s emocijama. Sada mogu raspoznati one koji su vrijedni truda i zaslužuju moju ljubav i poštovanje, nježnost i pokoru. Rijetki su takvi, ali su oni ipak uz mene. To je prava vrijednost i moć ljubavi. Unatoč svemu, odlučno nastaljam koračati prema svom cilju. Za mene je strah beznačajna iluzija: postoje mnogo ljepše iluzije kojima više pridajem svoju pažnju.

Borim se da opstanem i ne želim da odustanem. Nije lako, jer mnogi me ne mogu shvatiti, ali nakon svega dođe vrijeme kada problem neopaženo iščezne. Ima u meni jos snage: dok postoji nada, postoji i sreća. I kada se sve rušilo, a bol postajala jača, ja nisam mirovala, nego očajno molila da se moja sreća pojavi. Neki su me smatrali jadnom, ali neka su. Zahvaljujući trudu i upornosti uspjela sam. Meni je moja sreća došla, a oni svoju još čekaju.