Amar Kulović: Falisfikatori sopstvenog identiteta

Piše: Amar Kulović

Spreman započeti jednu općenitu storiju o tipičnom dvoličarskom ambijentu visočkog kraja koji nažalost proždire ono što sam grad proživljava u domenu neke nametnute kolere u ljudskom obliku,gledam kako vrijeme prolazi od dolaska novih političkih snaga u austrougarski temelj općinske zgrade i reakcije ljudi.Teško da je stanovnik i žitelj našeg malog kasabskog okvira sa okolnim mjestima mogao primjetiti neko zadovoljstvo,iako se kao i obično najavljuju promjene a i dalje,kako se da pročitati po stručnim analizama psihologa medicinskog formata i antiezoterista,apatijski virus svirepo guta ljude,one ni krive ni dužne,a i one i sebi i Bogu i narodu osuđenike koji plutaju po životnom toku ubijeni u pojam,gladni,poniženi,iscrpljeni u nesretnom ambijentu Bosne i Hercegovine…Standardna priča puna istih i inih protagonista koji tjeraju svijet na izljev bijesa,nerijetko povraćanja i prezira u općenitom smislu,već su počeli ubirati svoje plodove nedugo nakon konstitucije vlasti.

Zanimljivi su pozivi na revolucije,društvene su stranice povod kako bi Edin Osmić alias Maajka tekstualno se u svom domenu muzike izjasnio u smislu jedva čekaju da otrče kući da se podijele na četnike,balije i partizane.S jedne strane,Slovenija i Makedonija prave proteste vidno nezadovoljni,dok u BIH se silno sve da istrpiti al sukladno okupljanju većinskim uživaocima kofeina i duhana,protest je mišljenje na glas i ništa više iako bi trebao ispast’ „frajer“ pa napravit javne demonstracije(samo fale povici juiš i sl.) gdje će se masa u krvi istopiti sa organima javnog reda i mira,i da se u filmskoj režiji pojavi neki 21.stoljetni Spartakus,Matija Gubac ili Che Guevara(možda po Cerićevom probošnjačkom mišljenju Ćazim Gorki) koji mijenja historiju/istoriju/povijest.

Sva priča, kako se da primjetiti vezana za visočku besjedu(koja se na svakom koraku može ćuti krupnim pametovanjem sa svih strana) dolazi u domen neke rupe,pučki se to zove kao „šuplja“.U tome su ljudi u našoj zemlji očiti svjetski prvaci,jer silne promjene koje i sami političari floskulom začine ljudi također prožvaću uz teški hropac a kune se da je protiv toga i da treba pokazat stav.Prvi primjer licemjerja,a zbog opstanka i preživljvanja šutnja je i najbolje rješenje , motiv da se izbjegne poteško raspravljanje o neidiličnoj stvarnosti.Protestuju borci,protestuju kategorije koje su ugrožene i iskorištene kao topovsko meso kroz podmukli rat koji nije sabrao svijest svijeta da nešto mijenja u svoju korist legitimno,sve je kod nas uredu samo posla nisu čista.Zašto bi neko nekome odgovarao za nešto,zašto uopšte postavljati suvišna pitanja,a i kada se postave nisu usmjerena na problem nego kroz lični stav budu sopstvena promocija?

U nekom ambijentu podmukle šutnje doći će period kada se neko usudi nešto javno reći i da pri tom bude „kažnjen“ (a iza kulisa je sve strategija teatra) a ustvari prigrabi motiv da bude „viđen“.Zanimljiva je situacija pratiti kako svi pobornici kvazi promjena se drukčije ponašaju po nekom urođenom maniru kada treba napraviti iskorak,niti to ima veze s diplomacijom niti sa nečim drugim,dovoljno je potpaliti vatru i napraviti prostor za tzv.opoziciju,bilo političku bilo životnu koja je kontra efekat (nus)pojavama.Da bi plebs to mogao razumjeti,riječ je o ložioni.Još jedan neadekvatan izraz u iole pismenijem izražavanju,međutim slika toga je očita:dok jedni prave predstavu,drugi su žrtve podvale i nesvjesno su blentavo povodljivi,treći umiru od smijeha( il sopstvenog debilizma) u nerijetkom dogovoru sa prvim,režiserima scenografije i na tom koncu ko se isčupa postaje jako gorka pojava,koja se prati nekim odvratnim pogledom i cerekanjem,tapšanjem koje ukorijenjeno među ovdašnje prilike,a koje je tipični mazohizam ubistva onog koji se ne vrti u kolu ko dvorska budala.Igre.

Krajnijim svjedokom navedenog su predstavnici javnosti,zovu ih novinari,a jesu li i oni to sami,čini mi se da gubi ta dijagnostika profesije.Petljanje u sve i svašta je dovelo do klasičnog nereda u poretku pa su danas marginalizirana sva zanimanja jer se neadekvatan čovjek strpa tamo gdje ne zna ni disati,a kamoli održavati se na površini.Problem koji opterećava čitavo bosanskohercegovačko društvo,za malo mjesto kakvo je Visoko jedna je od teza anti svega.Naviknuti petljati se u sve i svašta dajemo mišljenje koje se neće ni u kojem slučaju provjerit nego i nametnuti.Da konstatacija se ne bi zloupotrijebila kao prozivka pojedinaca ili šaroliko mudrovanje da bi se nekom iskompleksiranom notom došlo do centra pažnje ,sve izneseno je isključivo činjenično čitanje stvarnosti.

I sama tema za kraj Visokog je neiscrpna kada je riječ o licemjerstvu,porazno od svega da dvoličan čovjek sebi daje za pravo da bude kreator promjene i da pozove na drukčije,bude loncu poklopac i nadoveže se na konstrukciju,a sam nesređen,neadekvatan,nesiguran ili dovoljno dobro spretan u lažiranju svega okolo sebe.Zato je teško razumjeti bahatost kada nema osnova,teško reći da je nešto za pojedinca ispravno od onoga koji na to nema argument jer kao takav nije djelovao sem rečeničnim sklopom,svu pamet svijeta pobraše a ništa ne promijeniše.Jer je statičnost dobra,umiruje a jezik plete ideologiju i ko sol posipa tamo gdje više sunce ne ulazi.Prolaznost je tok te životne rijeke koji je neizbježan,a šta uraditi kada je apatija iscarevala na svim mogućim poljima razuma koji se gubi u nemoći.Biti prolaznikom kroz ključalu paru koja svako malo eruptira.Ili se provuče u zvuku ispuštanja gasova.Sve populacije prosperiteta u malom mjestu se nekom neviđenom linjom time guše u učmalost i svaki vid intelekta će pojesti neka nevidljiva ruka prljava od zla.

Zbog primjesa nametnute kolere i gubitka duha čovjek vidi grad u kome se ljudi pljuju,psuju i žive na „džon obrazu“ godinama,koji se sve može strpati u džep i koji nazor i krajnije umjetno njeguju međuljudske odnose,kreiraju čudnu politiku naspram drugih i kome svi smetaju,a sopstveno dvorište puno smeća u fazi nemara prema istim se gomila,doslovno i figurativno.Odlaze ljudi vedrijeg duha u mlađoj il starijoj životnoj fazi ko rukom odnešeni dok caruje borba između gomile novaca i gomile utučenih i praznih stomaka,nepravde i hrpe humusa.

U svakom mjestu je ista priča s pomenutim tokovima,a u Visokom specifično jer se sahranjuje sav život u prošlom živućem obliku,pohlepi i bezobrazluku,logikom pokvarenog trgovca koji prodaje lažirano i spakuje s gorkim u roku do 24 sata.I politika „da se kome ne zamjeri“,ali zato virtualni svijet gdje se manifestuje protest kao fol, nije pokaznost nego također-laž naspram istog.U ovoj nesretnoj kasabi prave budalom od koga stignu,na uštrb sopstvene promocije ili kruže na stanju iznad prosjeka kako bi ga zakopali duboko da ne odleti.Srećom postoji vanjski svijet koji se malo drukčije ponaša,i mali broj koji je ostao pribran u vlastitim okvirima pa postoji neko sivo svjetlo u mutnom tunelu.

U nadi da ga i ima i u nadi sjete priču samo mogu prizivati pozitivni oblaci pravih promjena,one se dese u perceptivnoj strukturi puno prije prelaska na eventualne zakone fizike.Mahalizam neće nestati još dugo,možda nikad,a zato vrijeme pravi teško breme.

(VisokoIN)