Amar Kulović: Visočko,a ničije

Piše Amar Kulović

Manja sredina poput Visokog može se pohvaliti velikim ljudima u svojoj historiji,mogla bi se pohvaliti i u današnjim okolnostima ljudima koji bez obzira na ustaljenu virusnu apatiju destrukcije na neki način uspiju promovisati ime grada,osim ličnog pogotovo kad je riječ o ljudima koji dolaze iz okvira mahale koja će po pseudonimu se strpati u gradsku jezgru.Mahala ko mahala tako je,makar i u manjem broju nego očekivanog u režiji Udruženja „Doktori i čarobnjaci“ davala podršku mladom pjevaču Adnanu Koljenoviću na muzičkom projektu koju Hayat naziva „Zvijezda možeš biti ti“, gdje u novoprogramskim modenim show-ovima realnosti se otkrivaju kvazi i pravi talenti za razne društvene sfere ,između ostalog i muzike.Koja po nekom drukčijem ukusu može biti pseudonim za lake/lahke note gdje se pojavi sevdah da razbije pomalo nametnuti šundizam koji principijelno caruje balkanskim okvirima.

Međutim,ovdje nije bitan taj ,nazovimo event,nebitan je i sam projekat u kontekstu priče o onom što se zove brendiranje,pa makar taj pokušaj nosio prisvojni prefiks-visočki.Onaj isti koji je specifičan ne samo gramatički nego figurativno jer specifičnosti naseljenog mjesta nose i karateristike u oblastima u kojem lokalno stanovništvo nudi određenu inovaciju u sferama u kojem se može sutradan takmičiti u svijetu konkurencije,ekonomski plasirati se na tržište pošto je on sam dosta široko dijapazonalan pojam.Kad neko spomene Visoko (kao dečko koji je jednog od aktera prevoza na događaj u Wog centru ispred Udruženja „Doktori i čarobnjaci ,dio je portala naziva „Ekskluziva“ ili tako sl.naišao i pitao odakle si i gdje sam te mog'o vidjet’) reče pečenica,piramida ,“fazoni“ (bit ću pomalo elementarnijeg izraza).Šta još osim toga?Rukomet ili neki drugi sport prepoznaje se na osnovu uspješnosti makar je prvi simbolika grada i dio historije naprimjer,drugi će tražiti neku drugu sferu(sada političku zbog žene koja upravlja gradom) međutim i ono malo izražaja ne može postati svojstveno svima jer efekat gušenja ovdje se vrlo lahko ispovljava ,nekim pseudo efektom ironije i cirkusa u kome nastrada lokalni duševni bolesnik ili se ubije u pojam osoba koja bi se u datom momentu mogla istaknuti.To je već prelaz između uspostave psiho analize stanovništva naspram nečega što oni smatraju da može obilježiti grad ili mjesto po nečemu.

Tako je i sa pomenutim takmičarom koji je unatoč svojim vokalnim sposobnostima eliminisan iz datog šoa prije par dana nedovoljnim brojem telefonskih glasova i onom iz žirija koji „ocjenjuje“ scensko-vokalni-izvodbeni nastup kandidata za ulazak u finale takvih dešavanja,finalno u kontekstu evaluacije tih velikobratskih emisija različitog karaktera pa mi ne treba Orwelova 84. Da zaključim kako spektakl zna pobijediti umjetnost koju je naš,visočki predstavnik pokuapo pokazati datoj gospodi.U ovom tekstu treba naglasiti,zbog prirode suživota sa ljudima iz ove sredine,da je bespotrebno iskoristit pristrasnost i najlakše bi bilo popljuvati sve vezano za taj lajtmotiv da nije tog „šupljeg visočkog mudraluka“ koji je jedini pravi opis onog načina života koji očito ovdje većina želi-dovoljno se napravit pametan bez nekog argumenta da se time podvlači nečiji eventualni neiskorak ko što se dalo primjetiti onog trenutka kada je Koljenović eliminisan iz takvih projekata koji ozbiljniji muzičari ne bi ni uzeli u kontekst sopstvenog uspjeha,jer tamo nema predstavnika ostalih muzičkih žanrova koji sviraju u bendu,repaju,sviraju džez,rock,punck,plešu uz dance ritmove (makar publika po svojstvenosti naginje momku koji se zove Maid Hećimović,sve ne bi mogao znati da se sam nisam upustio u avanturu jednog prisustva tamo gdje se sve to dešavalo prije sedam dana),onda se nakon velikih osjećaja Kakanjaca naspram nadolazeće pjevačke senzacije Amara Jašarspahića Gileta ili učesnika istog šoa Denijala Ahmetovića poredi sa visočkim nemarom i neglasanjem susjedna općina koja prepoznaje svoj „brand“ svog „dječaka ili curu iz komšiluka (neibourhood boy's and girl's na engleskom) a visočki ostade prazan zarobljen kancerogenim prezirom i nedifisanjem sopstvenog osjećaja prepoznavanja.U poslovnom komuniciranju to se definiše kroz efekat brenda na emocije,kada se on sam formira i plasira,makar je pomalo nesuvislo pričati o tome ,Kekinovski„danas je sve bruto i neto,ništa nije sveto“.Po tim može se reći sve dok se osjećaj visočkog ne ispolji kao kolektivitet u pozitivističkom smislu,nema potrebe pričati o čemu drugom visočkom.I taj „World wide Visoko pride“ kojeg su upotrijebile neke kolege promovišući dokaz uspjeha iz manjeg grada, sigurno svakom trećem(čak i prvom zavisno) izazove navalu isfrustriranog obrta u glavi i onog ubijanja u pojam u svakom domenu.

Vjerovatno je takva psihologija u ljudi da se lobira pogrešno,zatire istančano i ne treba bit previše filozof da je od svih pokušaja plasmana priče u Visokom nedostatak argumenta i zarobljenost primitivističkog svijeta ključna dijagnoza,samo što se taj vid ispovljava svaki put i uvijek se na isto vraćam jer ne postoji opozicijski efekat.Argumenata za to brendiranje o čemu je riječ,osjećaja kolektivne podrške makar to bio primjer i jedan skromni dečko za kojeg svi upućeniji znaju da narodski „umije pjevat“( u eksploziji škarta koji se zove muzičarima,izvođačima,pjevačima koji po definicji Zosterovog Marija Knezovića „ne vole radit“) ide u ovkir čitave zajednice makar to bio i ovaj bosanskohercegovački izlet u svijez zapadnjačkog marketinško-komercijalnog poteza show buissnisa (pomalo maloljetnog) ,za nekoga nebitni i nezanimljivi,program za drukčije ukuse,ali kada se stalno spomene taj visočki,više je pun kufer svima slušati taj prefiks na kojeg se nerijetko nasmiju stanovnici drugih mjesta,pošto po nekoj nedefinisanosti se mora ismijavati neko iz drugih sredina.

Žaliti zbog odlaska u finale jeste vid navijačkog zanosa lokalnog patriotizma,u drugu ruku postavlja pitanje kako u Visokom čovjek najlakše skrene pažnju na sebe a da nije neki čin normalnijeg shvatanja jer se nije postavilo pitanje koliko ispaštaju oni kojima je potrebna psihološka pomoć a budala u ovom gradu naprosto nije falilo,pogotovo u kriznom vremenu diskursa na stranputici i ponora vizije društva,a i ti pod tom oznakom duhovnog bolesnika su zbog nekoga morali „zviznut“,onih koji se koriste onoj gore navedenoj ekspozituri neargumentovane bezvezne priče,a i ovdašnji ljudi ruku na srce ne znaju puno jedni o drugim u drugoj sferi koja je više ljudska,manje „mahalaška“ izvitoperena i retardirana percepcija,pri tome ne možeš definisati bilo šta zajedničko što bi kao inovacija postalo visočko jer protekcije nikakve neće imati niti je bilo kome uspješnijem van stranačkog ili internog solventnog lobija ikome dalo..

Takvi se doživljavaju kao normalna pojava,drugi koji bi se možda stidili reći da su skloni nekoj drugoj zanimaciji od strane da budu izloženi apusrdnom sadašnjem sudu ništavila,budu sahranjeni.Tako je i sa slikarima,umjetnicima,zidarima,bravarima,bilo KOME…Tako da priča o visočkom gubi smisao onog trena kada sam čovjek definiše sebe u pravom smislu i shvati šta zapravo hoće od života.Vjerovatno u promjeni percepcije će neke stvari doći same na svoje mjesto.


(VisokoIN)