Zemlja u kojoj dominiraju nacionalističke politike je po svojoj prirodi već u predvorju fašizma. Politike koje zagovaraju ne samo da ne možemo živjeti jedni s drugima, svako u svojoj različitosti, već da moramo konačno riješiti svoje nacionalno pitanje i za sva vremena se jasno razgraničiti pri čemu na toj zaokruženoj teritoriji svoje nacije treba da bude što manje ili nimalo onih drugih već su fašističke politike. Čišćenje od drugog bilo oružanim putem, putem fizičkog istrebljenja ili administrativno-legalnim putem (diskriminacija po nacionalnoj osnovi – predmet više presuda protiv BiH Europskog suda za ljudska prava) samo su nijanse iste fašističke politike. Fašizam je tijesno vezan za nacionalistički pokret. Njegove prve tragove neki historičari vide u takozvanom Programu iz Linza iz 1882. kada su mladi njemački liberali problematizirali položaj Nijemaca u austrijskom dijelu Monarhije čiju su dominantnu poziciju sve više ugrožavali nacionalni pokreti Slavena, osobito Čeha u ‘drevnoj njemačkoj pokrajini Bohemiji’.
Fašizam je neizostavno oblik radikalnog nacionalizma ili ultranacionalizma. Ulazak u nacionalistički projekt istovremeno sobom nosi rizik iskliznuća u fašizam, odnosno rizik svoje radikalizacije koja je, sa svoje strane, vrlo vjerovatna s obzirom da je društveno-ekonomska formacija u kojoj se nacionalni projekt ostvaruje kapitalizam. Kapitalizam opstoji tako što neprestano cirkulira iz jedne u drugu krizu. Dakle, pored protivrječnosti nacionalnog projekta, drugi potporni stub fašizma počiva u protivrječnostima kapitalizma. Kao suštinski politika protivrječja, fašizam u najširem smislu, kako to definira Jason Stanley u svojoj knjizi Kako funkcionira fašizam (Zagreb: 24 sata, 2018), je politika ‘mi protiv njih’ i odnosi se na „ultranacionalizam svake vrste (etničke, religijske, kulturološke) u kojem je nacija predstavljena likom autoritativnog vođe koji govori u ime nacije“ (str. 11). Ideološku strukturu te politike, prema Stanleyu čine sljedeće karakteristike: Mitska prošlost, propaganda, antiintelektualizam, nestvarnost (fake-news, izvrtanje činjenica), hijerarhija vrijednosti (‘mi’ smo uvijek pripadnici nekog posebnog, izabranog, ‘arijevskog’ naroda), ‘zakon-i-red’ (drugi su kriminalci koji nas upropaštavaju i podrivaju), seksualna tjeskoba (reafirmacija patrijarhalnih vrijednosti).
Prema Rastku Močniku, u njegovoj knjizi Koliko fašizma, (Zagreb: Arkzin, 1999) kaže se kako su „rubne slabe i ovisne postkomunističke države“ kakva je BiH i njezino okruženje „prijemčive za fašizam“ (str. 65) i to ponajprije iz ideoloških razloga. Politički sistemi ovih zemalja ‘u tranziciji’ sadrže nekoliko ključnih elemenata fašizma koji su po Močniku najprije „nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnja i kult moći i antiintelektualizam“ (str. 65). Rastka Močnika društvenopolitičku praksu generalno karakterizira „klijentelizam, korupcija, uništavanje domaćih civilnih društava i onemogućavanje nadzora odozdo“ (str. 65).
Umberto Eco u svom tekstu „Ur-fašizam, ili šta je vječno u fašizmu“, (Beograd, Nin, 13.11.2008, str.: 84-9) smatra da „uprkos svoj zbrkanosti postoje neki tipični elementi koji ulaze u sastav onoga što sam lično definisao ur-fašizmom, ili vječnim fašizmom. Ti elementi ne mogu da se organizuju u sistem; mnogi su međusobno suprotstavljeni, a neki od njih pripadaju različitim formama despotizma ili fanatizma“. Ipak, glasi zabrinjavajući ali iznimno važan Ecov zaključak, „dovoljno je da postoji samo jedan od pomenutih elemenata da bi fašizam koagulirao oko njih“ (str. 88). Prije nešto više od deset godina za jedan od naših portala priredio sam takozvani ‘test na fašizam’ prema Ecovom ‘ur-fašističkom’ predlošku sastavljenom od četrnaest kategorija: Kult tradicije, tradicionalizam, iracionalizam, antikriticizam (antiintelektualizam), individualna i društvena frustriranost, zavjera, poniženje, vitalizam, elitizam, herojizam, mačizam, selektivni kvalitativni populizam i novogovor. U testu sam detektirao neke tendencije u bosanskohercegovačkom društvu koje se podudaraju s objašnjenjima kategorija koje je ponudio Eco. Rezultat čak i tako površno urađenog pregleda bio je porazan. Ecov ‘fašistometar’ dao je visoke vrijednosti za naše društvo.
Konkretno, što se nas (BiH i neizostavni ex-srpsko-hrvatski govorni prostor štokavskog narječja) tiče, fašističko, ili možda preciznije kazano u skladu s Ecovom idejom, ur-fašističko djelovanje se može prepoznati na dvije ravni. Prva je ona direktna i sastoji se od otvorenog odbacivanja antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata i njenih vrijednosti. Šta reći o zemlji u kojoj javni objekti, škole, ulice i trgovi nose imena kolaboracionista poraženih fašističkih Sila osovine iz Drugog svjetskog rata. Naravno, svaka od naših entopolitika iznalazit će neko opravdanje za ‘svog’ kolaboracionistu, ali to nije poenta. Poenta je u tome da nikada za ovih trideset godina od kada u BiH vlada etnonacionalizam nismo mogli čuti da se neko iz političke vrhuške poziva na Savu Kovačevića, na Fadila Jahića, na Slavišu Vajnera, itd. – lista heroja antifašističke borbe u BiH je impresivna. Zašto se niko nijednom nije pozvao na neku od ključnih bitaka ili nedajbože ofanziva iz antifašističkog rata? Takvo ponašanje etnopolitičkih elita u ovoj zemlji nam jasno govori koje vrijednosti su za njih mjerodavne: dakle, ako se ne pozivamo u provođenju svojih politika na antifašističku borbu, ako ne ističemo antifašističke općecivilizacijske i humanističke vrijednosti u javnom diskursu, onda koje su to vrijednosti koje nas određuju? Antifašističke nisu. U tom odbijanju antifašizma ima neke logike. Historijski gledano, dolazak na vlast nacionalističke paradigme 1990. godine bio je omogućen jednim jedinim zajedničkim imeniteljem tih međusobno konfliktnih etnopolitika – antikomunizam. S odbacivanjem ‘komunizma’ odbačen je i antifašizam i naivno je vjerovati da je riječ o previdu. Izuzev povremenih revizionističkih pokušaja da se pronađe ili bolje reći izmisli neki domaći nekomunistički antifašizam (u tom izmišljanju danas smo na pragu rehabilitacije Ljotićevaca), nove političke elite su se u vrijednosnom smislu, opredjeljujući se za identitetske politike, same isključile iz antifašističkog kruga vrijednosti. Reference na kvislinške ideologe i grupacije i Drugog svjetskog rata postale su nezaobilaznim ideološkim dekorom svih balkanskih neo-identitaraca.
Naredni dokaz vrijednosnog okreta od antifašizma možemo naći i u odnosu etnopolitičkih elita prema ZAVNOBiH-u. Šta reći o zemlji čiji se fundamentalni politički dokument koji ju je svrstao na pobjedničku, antifašističku stranu u Drugom svjetskom ratu nudeći takav okvir za političku zajednicu koji se temelji na ravnopravnosti naroda i fundamentalnim slobodama i pravima pojedinca odbacuje, ignorira ili falsificira. Odbacivanjem ZAVNOBiH-a iz historije se želi izbrisati empirijski lako dokaziv podatak da ova zemlja može bolje i drugačije. Svoj najveći ekonomski, politički i kulturni procvat BiH – ali rekao bih danas po svemu sudeći i ostale republike bivše Jugoslavije – je doživjela u poslijeratnom razdoblju kada je bila utemeljena na antifašističkim vrijednostima. Svoj najveći ekonomski, politički i kulturni sunovrat – a također i ostale republike bivše Jugoslavije – BiH je doživjela za vrijeme vladavine nacionalističkih vrijednosti: tokom Drugog svjetskog rata i nakon 1991. godine. Pod antifašističkim vrijednostima koje su se u Jugoslaviji razvile unutar ljevičarske paradigme BiH se pokazala kao funkcionalna i prosperitetna zajednica. Pod vladavinom nacionalističkih vrijednosti BiH ali, opet se može reći i za države regiona, postaje sve više nemoguća država iz koje bježe glavom bez obzira pripadnici svih konstitutivnih naroda. Kao vlasnici sredstava za proizvodnju imali su u rukama i oruđe za nivo sloboda kakav nikada u povijesti do tada nisu imali, obezbjeđujući sebi i svojim porodicama dostojanstven život gradeći širom Jugoslavije i svijeta.
Danas su ponosni vlasnici samo imena svoje etničke grupe. Svoju slobodu su stavili na raspolaganje političkim elitama koje se ne brinu za njihove konkretne životne – recimo nabavka vakcina i kvalitetna zdravstvena zaštita od pandemije – već za apstraktne nacionalne interese, a svoje pošteno zarađene dohotke čekaju i po nekoliko godina. Antifašistička ljevica je poticala saradnju i međuovisnost naših naroda. Neantifašistička, desna, nacionalistička ideja koju živimo već treću deceniju umjesto dohotka generira samo konflikt, živi od krize i polazi od pretpostavke mržnje bosanskohercergovačih naroda. Ako ćemo pravo, jedina mržnja koja se danas pouzdano može identificirati u BiH, pa čak i precizno izmjeriti je u stvari mržnja građana ove zemlje prema vlasti, odnosno ‘svojim’ etničkim vladajućim elitama.
Indirektno, ovaj domaći politički zaokret od antifašizma bio je dio jednog šireg revolucionarnog – ili je danas bolje reći kontrarevolucionarnog – gibanja koji je danas cijeli kontinent doveo do praga fašističke opasnosti. Val revolucionarnih promjena 1989 koji je zahvatio i bivšu Jugoslaviju, pored proklamirane tranzicije ka građanskim slobodama i demokratiji bio je i proces re-nacionalizacije država i njihove unutarnje re-kapitalizacije. Restauraciju kapitalizma pratila je restauracija nacionalističkog sentimenta koji je urodio nasiljem svuda tamo gdje su nacionalne manjine imale većeg udjela u populaciji određene nacionalne države, a potpuno uništio multinacionalne federacije. Sa rehabilitacijom kapitalističkih odnosa nužno je išla rehabilitacija nacionalizma koga su nosile korumpirane komunističke i nacionalističke strukture kao okosnica buduće političke elite, buržoazije novih zemalja. Dvadeset godina poslije Baršunaste revolucije, nakon velike finansijske krize iz 2008 godine te elite će isto onako kako su svojevremeno odbacile socijalizam početi odbacivati i liberalnu demokratiju, a s njom i antifašističke vrijednosti. Danas gotovo cjelokupni europski Istok ide k autoritarizmu, nacional-šovinizmu, rasizmu. Taj u biti represivni, socijalno nepravedni, ugnjetavački, eksploatatorski sistem neo-liberalnog kapitalizma postao je izvorom građanskog gnijeva. On se obično manifestira kao desni gnijev koji se usmjerava prema grupama nedužnih ljudi uglavnom s društvene margine imigranti, etnički i vjerski drugi, osobe drugačije seksualne orijentacije i vodi nas k militantnim ‘konačnim rješenjima’. Tada govorimo o desnom radikalizmu: pojavljuju se paravojne ultranacionalističke, identitetske ili otvoreno fašističke grupe, razvija se populistička kultura koja se usmjerava na odbranu obiteljskih vrijednosti, nacionalne žrtve, patriotizam, nacionalizam. U praksi, desni, rasni ili nacionalistički radikalizam kroz odabir obično ranjive društvene grupe za žrtvenog jarca, njegov gnijev uopće ne dotiče kapitalističke odnose.
Time je oštro omeđen prostor prostor političkog subjektiviteta rezerviran samo za političko-ekonomske elite, bez obzira na njihov nacionalni predznak, prostor izvan kojeg se nalazi prostor potpune političke irelevancije, prostor golog biosa, golog preživljavanja, prostor biopolitike kojeg političko-ekonomske elite nadziru sigurnosno-policijskim aparatom, administrativnim mjerama, medijskim discipliniranjem, potičući i kontrolirajući podjele i sukobe niskog intenziteta osobito one s etničkim predznakom, stalno iznova fragmentirajući i interesno suprotstavljajući te gole živote običnih ljudi sprečavajući svaki put bilo kakav vid njihovog međusobnog solidariziranja koji ne bi bio jedini kod nas politički korektni vid grupnog solidariziranja, onaj na temelju etničke pripadnosti. Nacionalne revolucije na području bivše Jugoslavije, kao uostalom i sve nacionalne revolucije kapitalističkog svijeta, donijele su slobodu svojim političkim, ekonomskim i kulturnim elitama. Demos je izmrvljen na egzistencijalno zastrašene individue koji zabrinuti svojom svakodnevnom egzistencijalom brigom u depolitiziranom haotičnom društvenom prostoru koji podsjeća na Hobbesovo prirodno stanje rata svih protiv svakog više nemaju ni vokabulara da izraze svoj politički subjektivitet izuzev fašističkog iracionalnog refleksa.
