Bajtal: Ovo je knjiga koja jezikom moralne pobune autora razbija projektovano zadanu šutnju etno-ideologa

U cijelosti vam prenosimo govor dr.sci. Esada Bajtala sa promocije knjige “Jugoslavenstvo poslije svega” autora Dragana Markovine.

Ovo je jedna subverzivna knjiga koja jezikom moralne pobune autora razbija projektovano zadanu šutnju etno-ideologa i besmisao njihovih laži, pokazujući svo licemjerje i moralnu bijedu vremena i svijeta u kome živimo.

Ovo je knjiga o prešutno zabranjenom. O šutnji koja govori. I lažnom etno-ideološkom kodu koji svojim neistinama kazuje čisto ništa. Odnosno, i bolje rečeno, govoreći o Jugoslaviji i jugoslovenstvu, tako kako govori, taj etno-ideološki govor puno priča a ništa ne kazuje. Osim falsifikata i neistina na koje ukazuje ova knjiga.

Dakle, ne mora se biti nikakav jugonostalgičar da bi se složilo sa ovom knjigom i njenim autorom. Dovoljno je biti medicinski normalan i ljudski moralan, da bi se reklo kako je Jugoslavija, uz sve njene mane, nedostatke i moguće prigovore, a kojih nije bilo malo, bila ono mnogo bolje.

U tom smislu ovo je jedna subverzivna knjiga koja, jezikom moralne pobune autora razbija, ne samo zadanu šutnju etno-ideologa i besmisao njihovih laži, nego uz dodatno skidanje maski gorke slatokorječivosti postjugoslovenskih ljevica i pseudoljevičara, pokazuje svo licemjerje i moralnu bijedu vremena u kome živimo.

Ukratko:

Markovina, ovom knjigom, upire prstom na dvije politikantske konstante postjugoslovenskih, etno-ideologija, odnosno, etno-mitologija. To su prešućivanje i falsificiranje koje idu ruku pod ruku i ne mogu jedna bez druge.

Ako ovu prvu, prešućivanje, sagledamo u simboličkoj ravni, dolazimo do toga da šutnja kao prešućivanje, nije isto što i puka tišina. Njihova značenja se debelo razlikuju. Tišina je uvod u otkrivenje i nadolozak nečeg (novog). Šutnja je zatvaranje prema otkrivenju i otkrivanju očiglednih istina i drugačijih mogućnosti. Tišina nagovještava izlaz. Prešućivanje ga (u formi ispraznog govora), svejsno i namjenski skriva falsifikuje ili degradira.

Odnosno, u tišini duše, kažu simbolisti, stanuje Bog, i ona na svoj način kazuje ono neizgovoreno. Kao što govor namjenski stilizovanmog brbljanja, prešućuje istinu. U tom smislu, prešućivanje je način potiskivanja nečega iz stvarnosti postojanja u imaginarnost njegovog ishodišta. Sasijecanje stvari do korijena.

A pravi život svake stvari, kao i svake biljke, skriva se, baš tu, u njenom korijenu. Iskustveno znamo da dio biljke iznad zemlje, u svojoj prolaznosti, traje samo jednu sezonu. Sezonu vegetacije. A zatim nestaje, kao da ga nije ni bilo. Isto tako je i sa civlizacijama, društvima i državama. Kad nestanu s površine ostaje ono ispod na čemu su bile i na čemu će, s proljeća, opet bivati.

Kad sve sasiječete, prešutite i falsifikujete, korijen je ono što ostaje.

I traje.

U slučaju knjige Dragana Markovine, taj korijen je jugoslovenstvo. Kao još uvijek živi osećaj pripadnosti jednom imaginariju neiskorjenjive jučerašnjice koja, jedne pritiska poput mòre, sklanjajući ih na falsifikate, laži i prešućivanja, a druge hrabri na Istrajavanje stalnog prisjećanja i podsjećanja. Autor taj korijen (jugoslovenstva), prepoznaje i opservira kao emancipatorski potencijal poražene ideje i neku vrstu luke mentalnog spasa na bespuću aktualne ideološke etno-pomrčine.

Sve se odvija po principu ogledala.

Budući da ništa nisu stvorili, Rušitelji (etno-vlastodršci i njihovi dobro plaćeni ideolozi), u nepotkupljivom ogledalu Jugoslavije, nalaze dežurnog krivca za svoje državotvorne poraze i neuspjehe. Ali, i neprijatnog svjedoka koji ih podsjeća na znatno bolja vremena od današnjeg, etno-vremena.

Anuliranje te neprijatnosti, automatizmom logike loše savjesti, podrazumijeva razbijanje ogledala (krivca za vlastiti ružan lik), stalnim bacanjem drvlja i kamenja na njega.

Ali ogledalo je čudna stvarčica.

Koliko god ga razbijate, u svakoj njegovoj krhotini rađa se novo. I svaka od tih krhotina održava u sebi sve ono što se razbijanjem nastoji sakriti. U tom razbijačkom smislu ogledalo je simbol straha od suočavanja sa sobom samim i svojim nedostacima i manama, koji ruše idealiziranu sliku koju razbijač širi o sebi.

Politički govoreći, ono unutrašnje, ideološki pažljivo, falsifikatima skrivano od svijeta, biva prokazano i nepobitno osvjetovljeno u mrskom ogledalu.

Konkretno:

Ogromna nezaposlenost, pljačka, loše plaće, sirotinja, bijeda, i prevare, tek u ogledalu Jugoslavije, logikom komparacije poprima dramatičnu dimenziju egzistencijalnog besmisla današnjih etno-državica koje (u svijetu), ne znače nikom ništa. Tek u usporedbi (u ogledalu), ono unutrašnje (falsifikatima lažirano), postaje spoljašnje i ne da se više ničim sakriti. Jer, istina jedne stvarnosti i njene stvarne vrijednosti mjeri se kantarom ideala, a ne pukim opserviranjem i retoričkim ubjeđivanjem da je (ono što jeste), bolje nego što jeste. Upravo zato, svaka bezvrijednost (razbijanjem ogledala), mora da ruši ono što je demistificira u njenoj ništavnosti.

Otuda, da citiram autora, onaj odium prema bilo čemu vezanom za Jugoslaviju, razvijao se i ostao na snazi sve do danas, kako to piše na str. 67 ove knjige.

Stoga neskriveni imperativ kontinuiranog razbijanja Ogledala.

I tu počinje drama dijalektike životnog prokletstva bezvrijednih etno-tvorevina.

Pojavljujući se u svakoj krhotini razbijenog ogledala, njihov ružan lik se nemilice umnožava. Stalno negiranje, falsificiranje i prešućivanje Jugoslavije i svega što podsjeća na nju, prerasta u ružnu beskonačnost jedne neizbježnosti, kako bi se verbalnim zatrpavanjem istine sakrila sva poraznost realnosti u kojoj živimo.

Preciznije:

Opstanak lošeg, moguć je samo stalnim rušenjem o obrušavanjem na ono bolje, koje mu je prethodilo i koje ga denuncira u njegovoj životnoj i moralnoj lošosti.

Taj sudar oficijelno-institucionalnog, s jedne, i vaninstitucionalno-vrijednosnog, s druge strane, autor prati zahvaljujući malobrojnim snagama koje prepoznaje na kulturnoj i javnoj sceni. A to su civilno društvo, malobrojni nezavisni intelektualci i novinari, koji istrajno i bezuspješno (str.76) njeguju antiratni narativ i kulturu dijaloga.

Otuda i neizrečeno pitanje ove knjige: da li ta (dosadašnja) bezuspješnost, znači i perspektivistički krah tih ljudskih nastojanja?, u svojoj retoričnosti postaje suvišno.

Baš kao i autorov neizgovoreni, ali logički dokučen, kratak i jasan odgovor – Ne!

Naime, Markovina u rečenom sukobu vidi i prepoznaje, kako sam kaže, sukob modernizma i antimodernizma, čiji je ishod determiniran povijesno-logičkom nuždom, a ne željama jedne ili druge strane. Jer, kako sam zaključuje: niko nije zaustavio vrijeme pa neće ni institucije nemoćnih i beznačajnih država nastalih raspadom Jugoslavije.

Njihovom naporu i snu o zaboravu, njihovom falsifkovanju i prešućivanju, opire se upravo logika „emancipatorskog potencijala“: A to je logika EU u koju se etno-vlastodršci verbalno zaklinju, a praktično je izbjegavaju.

Zašto?

Pa zato što ih u EU čeka baš ono što su ovdje rušili, razbijali, blatili i blate sve do danas.

Čeka ih pravna država i građani (umjesto etno-podanika), ljudska prava (umjesto voluntarizma i samovolje vlasti), te logika preuzetih obaveza i odgovornosti za propuste i neurađeno, kao modus i način vladanja koji su oni odavde nasilno protjerali i čijem povratku se tako žestoko opiru.

Dakle, umjesto Velikih, etnički čistih, nacionalnih država (koje su projektovali, i u ime kojih su silovali, pljačkali i ubijali nedužne ljude, žene i djecu), pod imenom Evropske Unije, čeka ih, zapravo, strukturalno gledano, upravo proskribirani model, višenacionalne, tj. Velike, Jugoslavije. Jer, EU se, na njihovu žalost, gradi na jedino mogućim – jugoslovenskim – multi principima.

Čije je rušenje i sama Evropa mirno gledala.

U tom paradokslanom momentu je ona neizbježnost pobjede modernizma o kojoj govori ova knjiga. I to je životno-strukturalna pobjeda „emancipatorskog potencijala“ Jugoslavije, ali sada pod imenom EU.

Istovremeno, to je simbolička kazna i jednima i drugima.

I ovdašnjim etno-bandama i evropskim licemjerima koji su im devedesetih prešutno dopuštali da ruše ono što danas moraju da izgrađuju, jer im to logika Svijeta i civiliziranog življenja sama sobom imperativno – nameće.

Dakle, da zaključim, ponovljajući, na početku već rečeno:

Ovo je jedna subverzivna knjiga koja jezikom moralne pobune autora razbija projektovano zadanu šutnju etno-ideologa i besmisao njihovih laži, pokazujući svo licemjerje i moralnu bijedu vremena i svijeta u kome živimo.

U tome je prosvjetiteljska vrijednost ovog, obimom (i naoko) – tako malog spisa.