Banke u BiH: Ogromne plaće direktora, radnike natjeraju da sami odu

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Banke i osiguravajuće kuće uvijek su privlačile radnike, ali mnogi građani BiH nisu svjesni i druge strane medalje. Na to upozoravaju iz Samostalnog sindikata radnika u finansijskim organizacijama BiH.

Prosječne plaće

– U prosječnu plaću u sektoru finansijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja pored plaće običnih radnika, ulaze i plaće direktora banaka te zaposlenih u Agenciji za bankarstvo FBiH, Udruženja banaka i slično. Tako da se statistička prosječna plaća uopće ne podudara sa prosječnom plaćom u realnom sektoru – upozorava Minka Rešidbegović, predsjednica Samostalnog sindikata radnika u finansijskim organizacijama BiH.

Ističe da direktori banaka, posebno onih sa stranim kapitalom a takvih je većina u BiH, imaju menadžerske ugovore gdje se plaća ugovara u fiksnom iznosu uz benefite te se na njih ne odnosi kolektivni ugovor za finansijski sektor.

– Bonusi direktora znaju biti toliki da ih banke ne mogu isplatiti odjednom već ih plaćaju na rate – tvrdi Rešidbegović.

Šalterski radnici, navodi ona, imaju plaću oko 700 KM, što je ispod prosječne plaće u FBiH koja je oko 850 KM. Istovremeno, direktori imaju i do deset pa i više puta veće plaće.

Kako se dijele otkazi

Bankarski sektor širom svijeta već godinama smanjuje broj radnika zbog novih tehnologija i softvera koji automatiziraju pojedine procese. Rešidbegović smo pitali i kako se ovo održava na situaciju u BiH, te da li radnici dobijaju otkaze.

– Moram vam reći, opet se vraćam na bankarski sektor čiji su vlasnici kapitala stranci, oni vode jednu vrlo sofisticiranu borbu na način da natjeraju radnika da sam ode iz banke. Recimo, dešava se da žene koje imaju porodicu i djecu školskog uzrasta hladno prebace iz Mostara na rad u Sarajevo, ili iz Sarajeva u Bihać i na taj način prisile radnika da napusti banku i sam da otkaz jer ne može zbog svojih porodičnih obaveza odgovoriti na zahtjeve banke. To je jedan od način na koji banke daju otkaze – pojašnjava Rešidbegović.

Drugi problem je svakako i određivanje radne norme koja je u mnogim slučajevima nerealno zahtjevna kao posljedica pogrešnog izračuna.

Radna norma i ugovori

Rešidbegović pojašnjava da su neke banke poput Raiffeisen banke vršile takozvana lean mjerenja, odnosno koliko vremena treba jednom zaposleniku da izvrši određene procese u banci.

– Ali taj lean nije predvidio bolovanje, godišnji odmor, nije predvidio niti jedno odsustvo iz banke niti u jednom segmentu procesa rada, tako da je on nerealan. Dogodi se činjenica da čovjek da bi ostvario taj radni učinak od tih nekih 80 posto da mu plaća ne bi bila umanjena mora da napravi 120 posto upravo zbog tog pogrešnog mjerenja – navodi ona.

Drugim riječima, na mjesečnom nivou se izračuna koliko radnik čega treba uraditi ali se u taj izračun ne ukalkulira da radnik može biti i bolestan, ili opravdano odsutan. Ovo posebno bude problematično u sezoni godišnjih odmora kada naprimjer u odjelu koji broji deset osoba ostane samo njih četiri.

Pored toga, iako većina zaposlenih u bankama ima ugovore na neodređeno, ti ugovori su “toliko fleksibilni od strane poslodavca koji ih nudi da se mogu raskinuti u svakom trenutku tako da to nije nikakva sigurnost“, ističe Rešidbegović.

– Postoje neke odredbe gdje radnik zaposlen u banci nakon što podnese zahtjev za raskid radnog odnosa, ne smije dvije godine raditi u drugoj banci. Raiffeisen i druge banke ima tu odredbu u svom ugovoru o radu i to važi za sve zaposlene. Ograničavaju tu fluktuaciju, ali ta fluktuacija se sporazumno sa upravama banaka rješava tako da banke ne bi teretile zaposlenog zbog odlaska u konkurentsku banku – pojašnjava Rešidbegović.

(Faktor)

Više vijesti