Bio jednom Radio Q …

PIŠE: Amar Kulović

Nekadašnji Radio Q na 105.2 već nekoliko godina ne postoji pod ovim imenom obzirom na promjenu vlasničke strukture i kupnje Jakova Majhera iz Hrvatske po kojem su radio stanice dobile prefiks Ritam, većinski bez spikera i novinara, sa EPP blokom i muzikom po modernom konceptu, što ga i u vrijeme najveće slave činilo prepoznatljivim. S tim da je današnji radio nešto posve drugo zbog tehnolokih dostignuća i interneta, pametnih telefona ujedno i programa koji se koriste.

Starije generacije su upamtile Q kao jednu vrstu medija koji je bio više od toga. Kao neki pokret, kult koji je barem za tadašnje naraštaje ranije mladosti i srednjoškolce koji se nisu pecali na novokomponovane narodnjake ili trash od muzičkog izražaja mogli nekako formirat svoj ukus, po tom koneptu sam ja odrasto uz isti kako sam se ko dijete navikavao na kasete i vhs video spotove snimane sa satelitski programa MTV-a,starog pravog MTV-a starijeg od mene. Specifične emisije i one man show program, koncept koji je pomalo hrabro odudarao kad ga posmatram sa objektivne, profesionalne strane ne sujetno-kompleksno lokalne perspektive ko je tu valjao, ko ne, ne baveći se tipičnim mahalaškim ublehama svojstvenih ovom našem mjestu u kojem postoje granice između „gotive“ i prezira,početo iz sopstvene sujete.

1999. je godina njegovog nastanka i prvo što se sjećam su jinglovi koji su doslovno privlačili da se isti sluša,prodefilovala je masa ljudi od starog prostora bivše Mitrovićeve kuće do isto tako sad puste zgrade pored bivše „Veme“, danas je to već hrpa prašine, uspomene ili prostora kojeg više nema. U toj zgradi sam primljen u svojstvu pripravnika 2011.godine, starija ekipa koja je bila i kičma tog radija je tada otišla nezadovoljna odnosom vlasničke strukture prema istim uposlenicima, kod koje ću i ja provesti godinu dana koje su me opet nečemu naučile. Ne nečemu nego štočemu, pošto su mojoj generaciji studenata od 2006.-2009. iz prvog ciklusa na klasičnom smjeru odnijeli SIDA-inu opremu pa smo se sami morali snalaziti za praksu(pod izgovorom- ma šta će im to?!!), ni čudo što je edukacija kod nas nakaradna pa sad tek vidite što više niko neće državne fakultete. Prakse nikakve, prevelika količina teorije i nepotrebnih stvari, a ovdje si počeo hvatati zanat. Epizodne pojave u dječijem igrokazu na i tad slušanom Radiju Visoko netom poslije Dajtona ili proba za omladinsku emisiju Q produkcije (današnjeg Magazina plus) na prototip nekad davne „Idemo dalje“ ne računam kao iskustvo više kao prvi susret.Tad sam bio prvo odjeljenje škole SBB škole,isto koje se u tim navratima i pojavljivalo u tim emisijama i projektima, jedan u nizu.

Na pisanje teksta navela me godišnjica i RTV-a Visoko gdje sam proveo posljednje četiri godine prije razlaza u novembru prošle godine pa ti nekako sjet i na moju inače prvu kuću i mjesto odakle sam počeo, koja sada nekako živi samo u sjećanju određenih ljudi koji su tad nosili program ili ostavili dio sebe u nekoj već prošloj mladosti, starijih dosta se pored svega rado sjeća. Mnogi od njih objektivno su napravili i prepoznaljivost u drugim prepoznatljivijim medijiskim kućama, postali direktori Javnih emitera, jer teško da kvalitetne ideje ovdje mogu ostati na duži period, bez obzira što je nekim na nos skočilo i doza pretjeranosti ili loših situacija koje su se tu također znale manifestovati. Bez obzira na okolnosti ti počeci pogotovo pod patronatom Damira Dade Sudara te 2011. nikad neću zaboraviti i koliko god ja ne bio nekome ni kolega niti dorastao (kad već stavljaju na vagu sve k'o da je olimpijada a ovde presedan pravim ne vagajući nit praveći poredjenja s drugim medijima pogotovo tamo gdje sam ostao duže znajući do čega je doveo odnos ove profesije ) ta sjećanja i strpljenje mog Učitelja kako ga zovem i dan danas nikad zaboravit neću obzirom da nam je u prva tri mjeseca i bio mentor. Odeš tako uzmeš izjavu i upoznaš se s Đukićem iz Van Gogha u Slozi, nazoveš Seju Saxona za neku emisiju čiji koncept nisam smislio( prekine se veza iako ne ide uživo pa me pita ko vam to čupa kablove), javi ti se Mario Knezović iz Zagreba za tadašnji album „Imači kada“,navrati general Divjak, pa pred baraž sa Portugalom za Evropsko prvenstvo hvataš veze sa Lisabonom odakle se javljao Harun Bošnjak, hrvatski konzul u BIH naruči Oliverovu pjesmu,pristanu govoriti Indira Kučuk Sorguč, Borka Rudić,dva terena sam pješke uradio za ondašnju „Nikad jaču zimu“ Damara omladine i intra Midhata Uzejrovića ko lokalnih dešavanja, posthumnu izložbu rahmetli Dine Alendara kojeg sam davno upoznao ko malac prije pogibije ,kad je teško pričat i ko početniku uopšte tražit da neko od porodice išta kaže za divnu ličnost i čovjeka kakav je bio…sve je to masa stvari koje se vrte u sjećanju,prvi počeci pa i ljudi s kojim si radio i koji su netom poslije mog odlaska razišli na svoju stranu.

Da ne govorim ljudi, novinara,saradnika, noćnog programa Nevena Krajišnika „Bijeg od sna“ , sms poruka za „Divix“ i Damira Delića odranije, makar s nekim danas i nemam bajne odnose koliko god u prošlosti imao i ranije nekakvu saradnju i komunikaciju godinama prije, lažnu ili na privid istinitu nisam u stanju porediti niti prozivati, svako sebi nek su živi i zdravi.

Na već stečenom imidžu radija koji se slušao i dalje od Visokog a opet nastao iz jezgre dijela ljudi koji su bili dio i RTV Visoko a koji je toliko kotirao veliko određenih godina kao nosilac jednog urbanijeg izričaja i navika slušateljstva na mješavinu kontraverze i kvalitetne dikcije te koncepta godina dana je bila dovoljna lekcija i za neke nove , tada mlađe učesnike. Stariji akteri bi ispričali priču jednog dana bolju od ove, al ako ništa znam da prva ljubav nema zaborava, bez obzira na sve taj emotivni trenutak je bio u ljudstvu kojeg nisam skroz doživio i u energiji koju je prenosio i nastojao iskočiti iz kolosijeka ,drukčija su i vremena. Barem dijelom da se sjetim i toga jer što više vrijeme prolazi tako ga se i rado sjetim, neke stvari nikad ne možeš zaboravit.

Čak štaviše, to je nešto što voliš, ili što možda isto doživiti nećeš,previše je nepravde na ovom svijetu da bi sve bilo idealno za ove prostore. Bio je kolko god se nekome činilo prirodan, bez primjese krkanluka i šunda, otklon na nešto što se stalno servira kao mainstream a treba biti ispod..