Čitajte glasno

Piše: Amina Mušija

Državo, jadna si. Jadna i prejadna ako je ovo tvoj đir. Navijaš da se obrazujemo, a guraš 550 000 nezaposlenih na birou. 3 000 medicinara je već napustulo državu. Mjenjaš zakone, pa promijeniš i to prije nego ovaj primijeniš. Uzdaš se u neku mladost, a mozgovi ti odoše što dalje od tebe. Možda uopšte ne trebe završiti nikakvu školu. Možda ne treba toliko znati ni engleski, ni njemački, poljski, niti ovaj-onaj jezik. Možda ne treba znati ni gramatiku. Pa, takvi se najprije zaposle. Ne treba, ne treba…ni učiti, ni volontirati 9 godina, ni učiti jezike i gramatiku. Ne daš nam priliku-državo!

Pošaljem desetine molbi za posao. Pozovu na razgovor nakon xy dana zaklete šutnje. Od hiljadu molbi, kunu se u pedeset najuspješnijih, od kojih će samo troje dobiti posao. Uvježbaj razgovor za posao trideset puta, odaberi neki ležeran “outfit” i probaj naći najbolju kombinaciju za taj “selektivni krug”. Prije nego pokucaš na vrata, pomoliš se onako kako najbolje umiješ Bogu. Teta preko spuštenih naočala čas gleda u tebe, pa u CV, lista preporuke i uvjerenja… ” A članska karta?”-pita. “Članska karta?”-pitam i ja nju. “Pa u kojoj ste stranci, djevojko?” “Aaa, u kojoj treba da budem…?” ( tri tačke jer bih najradije opsovala). “Doviđenja, svako dobro”. -kažem i zalupim vratima.

Ali, ne odustajem. I dalje šaljem molbe, u međuvremenu učim znakovni jezik i rascijepim dan na milion obaveza i aktivnosti, da Cv bude bogatiji. “Naberem” iskustva u svojoj struci, “skačem” po raznim seminarima, edukacijama, uključim se u još dva udruženja da volontiram, pišem neke dopise,radim projekte, glumim djeci klauna, obilazim penzionere, prikupljam knjige, pišem priručnik o Hipoterapiji… Zovu opet na razgovor za posao. Nemam više ni tremu, uvježbala sam sve, znam šta ću i obući. Na razgovoru cijela ekipa i jedan “svabo”. “Gut, gut.” – kaže i klima glavom.

Nakon malo dužeg ispitivanja o mom dotadašnjem iskustvu o radu s djecom s posebnim potrebama, sa iskrenim osmijehom reče da će me gospođica koja je sjedila do njega nazvati za 10-ak dana. “Aufwiedersehen.” “Aufwiedersehen.”- kažem i ja sva sretna. Šta da kažem… Mama napravila baklavu i zvala svu fameliju. Čekajući poziv od gospođice, dvanaesti dan, stiže odbijenica. Ma, znam kako, znam i zašto i jednom ću o tome posebno pisati i reći i Ko, Zašto i Kako. Preživjela sam i to.

“Preprofesionalni ste za ovaj posao. Možete Vi puno više od ovog.”- tako su mi jednom rekli na još jednom razgovoru za posao.

Bože sačuvaj ako bih više ikad išta uložila u sebe. Ako me ti, državo, nećeš, hoće li me neko drugi htjeti?! Možda treba naučiti čuvati ovce. Em je zdravo, em nema stresa, em ne treba diploma, jezici, gramatika, čak ni članska karta. A ovaca će uvijek biti. Smiješna si, državo.