Bukvić je imao ružan običaj da neprimjereno dira i slika djecu koju je uvlačio u radnju mameći ih na igru dresiranim papagajima, piše u pismu glavnom i odgovornom uredniku Slobodne Bosne Dana Škrba.
Početkom ove nedjelje na Kantonalnom sudu u Sarajevu, prekinuto je suđenje Dani Škrbi optuženoj da je 23 .februara ove godine u Sarajevu skalpelom zaklala fotografa Mustafu Bukvića.
Advokat Midhat Kočo odgodu je tražio jer se njegova klijentica svakog časa može poroditi. Nastavak suđenja zakazan je za 2. oktobar ove godine.
Dana Škrba je prije mjesec i po dana, iz zatvora u Tuzli gdje je čekala početak suđenja, prije nego što je prebačena u sarajevski zatvor, uputila pismo glavnom i odgovornom uredniku Slobodne Bosne Senadu Avdiću u kojem je opisala svoje viđenje krvavog događaja i zločina kojeg je počinila.
Portal “Slobodna Bosna” uz neznatna skraćenja objavljuje uznemiravajuće pismo Dane Škrbe.
Obraćam Vam se pismenim putem obzirom da iz KZP Tuzla nemam drugu opciju a Vi ste mi kao medijska veličina jedina opcija za istinu. Nalazim se u sistemu od događaja koji su mediji nazvali brutalnim ubistvom fotografa Mustafe Bukvića. Jedino brutalno u tome svemu je bilo medijsko iživljavanje na meni i mojoj porodici kojeje trajalo predugo dok sam šutila o svemu, pokušavajući ispoštovati onu seljačku „ psi laju karavani prolaze“ – nisam uzela u obzir ono što ti seljaci znaju a to je da psi i grizu, pogotovo ako su gladni neke senzacije.
Neću spominjati ono što svaka politički upućena ličnost zna a to je kako je Radončić konstantnom agresivnom kampanjom mrcvarenja mene i svega što se oko mene kretalo uspio sebe predstaviti kao nekog borca za sigurnost građana a Avaz kao crveno dugme alarma za slučaj prisustva ubice. Neću spominjati kako su mu lažni natpisi naslovnica kupili mjesto ministra sigurnosti jer moje slike sa ispod natpisima o prostituciji se dobro prodaju po sistemu „svaka žena (koja liči na nešto) je kurva.. Izvini mama ali…“ bez obzira da li postoji pouzdan izvor za to.
Što bi moj prijatelj dragi rahmetli Žan Marolt rekao u onom svom tonu „tužba u najavi poštovani kolega“ jer krađe privatnog intelektualnog vlasništva su valjda kažnjive a pogotovo nazivanja nekog eskort damom. Nije to poenta mog pisanja već želja da bar neko napiše stvari kakve to one zaista jesu.
Mustafa Bukvić je bio fotograf, fotografije za dokumenta, fotografije porodičnih slavlja, fudbalskih utakmica, eskurzija i matura, ali isto tako i fotografija kojima je ucjenjivao curice iz ulice da bi u mračnoj komori pristajale na seks sa njim. Svi smo dovoljno odrasli i otvoreni ovdje pa ćemo valjda otvoreno i razgovarati.
Nagrađivao je poslušnost tih curica (14, 15, 16. g) ukradenim mobitelima koje je neko uvijek preprodavao kod njega u radnji, ili sa nekim sitnim novcem. Napadali su ga često dečki ili prijatelji tih djevojaka a jednom ga je napao i očuh djevojke Šejle iz njegovog vlastitog komšiluka. Tad je za modrice tvrdio da se pjan polomio niz stepenice. Bukvićeva nesreća i sreća je bila što je komšiluk šutio o svemu iz poštovanja prema njegovoj 80 godina staroj ženi i kćerima.
Isto tako je Bukvić imao ružan običaj da neprimjereno dira i slika djecu koju je uvlačio u radnju mameći ih na igru dresiranim papagajima dok su se djeca igrala na igralištu preko puta. Komšije su to čule i počele izbjegavati radnju i Bukviću je opao posao pa je jedno vrijeme držao natpis da prodaje radnju.
Bukvića sam upoznala ne dok me je fotografirao već u gimnaziji dok je držao kurs fotografije. Poslije toga sam tom čovjeku dala novac da me fiktivno kao svog radnika prijavi na zdravstveno osiguranje koje nisam imala a koje mi je potrebno jer imam karcinom želudca. Čovjek je uzeo od mene novac, a kad sam tražila da mi ga vrati napao me skalperom, silovao i sjekao dok se ja u samoodbrani nisam odbranila od njega i ubila ga. Sada se neko iživljava na meni putem suda pa ne dobivam niti adekvatne obroke niti moja beba ima adekvatan ultrazvuk koji je zakonom obećano da mi moraju osigurati.
Kada sam se predala dobrovoljno u federalni MUP dva su me inspektora sa vrata tukla i brutalno vrjeđala iako sam rekla da sam trudna i da sam silovana ali to sve nije bilo važno. Rane na meni od skalpera i šaka i čega sve ne slikane su tek nakon molbi i zahtjeva nakon mjesec dana kada su već ili bile liječene ili već ozdravljene. Optužnicu sam umjesto da joj prisustvujem i odmah se bunim protiv nje čula 5 dana poslije preko radija „M“ , toliko o ispravnom procesu. Prebačena sam sa brige o trudnoći koju sam imala na sjajnom, novom, uglancanom „Jezeru“ u neadekvatnu i ničim opremljenu kliniku „Gradinu“ u Tuzli.
Znači ako rodim dijete sa tri noge niko neće biti kriv već će slegnuti ramenima jer njih se ne tiče moje dijete, ali im smeta da ga pazim u Sarajevu i rodim u Sarajevu. Koji je pravi motiv rješenja suda da me šutnu u Tuzlu jer moja skrb i obezbjeđena trudnoća nije jer to ne postoji ni u jednoj državnoj bolnici Tuzle? Dal’ činjenica da sam se branila šutnjom na sudu pa su morali zbog pritiska medijske torture Avaza sklepati bilo kakvu optužnicu a sad kad sam spremna reći istinu i odbraniti se od laži nekoga je strah? Kome smetam obzirom da nisam kurva, obzirom da ime oca moje bebe nije važno jer neću njegovo očinstvo u svoj ovoj borbi, kome smeta što sam spremna na borbu iako umirem od raka?
Mediji su pisali sve osim istine, niko nije rekao da sam novinar još od dječijeg programa Fehima Serdarevića i pokojnog Velimira Miloševića, do info programa Amira Misirlića ili jutarnjeg programa FTV Olivere Marković. Niko nije napisao da imam dva smjera fakulteta iza sebe, da sam samohrana majka, da me 2002, manijak neki napao u liftu na Alipašinom polju u pola 8 navečer izbo me nožem 26 puta i da me spasio komšija Nedžad Selimović.
Šta sam mogla nakon te traume uraditi, mirno opet čekati da me ovaj put manijak Bukvić isječe na smrt. Pokušaj u liftu da me nožem neko ubije sam jedva preživjela a policija deset godina ništa potom pitanju nije uradila. Jel’ trebam od takve policije čekati zaštitu? Žao mi je što me policija nije štitila od Bukvićeva skalpera i silovanja već sam se sama morala braniti! Žao mi je što sam sama morala da se branim opet od iste stvari koju sam prošli put jedva preživjela. Žao mi je što imam takvu državu da sam kriva što sam se branila od ubice, što sam sama branila moje nerođeno djete. Žao mi je što me već sedam mjeseci sud, sudski ljekar, vodnici zatvora pitaju zašto ne abortiram i uporno insistiraju na abortusu.
Žao mi je što niko ne čuje da zovem upomoć još uvijek a niko ne pomaže ni sada a niko nije pomogao ni onda kad me Bukvić silovao i sjekao. Žao mi je što nisam mirno ostala u podrumu bez borbe i tako bi sad neko drugi bio kriv, ali znajući kako me ova država voli već godinama. Mislim da bi Bukviću da me zaklao kako je to mislio čestitali bi svi, ili bi u novinama pisalo da sam ja Bukvića silovala,napala i da se od mene branio. Ovdje može sve pa i da „ čovjeka ugrize pas“.
Molim Vas da bar vi gospodine Avdiću pokažete mrvu volje i želje da o meni i svemu što se događa oko mene a van pameti i pravde je napišete koju „ osoljenu“ jer nemam se kome obratiti.
Hvala Vam
Dana Škrba
(VisokoIN/Slobodna Bosna)
