Ko ga je upoznao, pročitat će i reći: “Bio je (i ostao) više, bolje i vrednije od ovoga..”
Ko ga nije imao prilike sresti, bojim se da će teško povjerovati da i danas žive ovakvi ljudi!
Derviš efendi, osta prazna naša mahala!
Kao da ga gledam: skromnost i dostojanstvo u držanju i hodu, pogleda odmjerenog i oborenog, glasa koji ulijeva nadu i smirenost, garda kojim daje svakome njegovo pravo: od “mačutića” i “tićadića” – kako je umilno tepao mačetu i ptičetu, do vesele mahalske djece koja bi ga selamila dok ih očinski (po)miluje po kosi i momentalno spominje u dovi.
Vrijeme je uvijek isticao kao blagodat i ključni faktor uspjeha pojedinca – a istovremeno je svoje vrijeme nesebično dijelio sa svima, nastojeći zadobiti ljubav Božiju.
Često je brojao korake do dućana i džamije, dodavajući svakome koraku spomen na Boga svojim jezikom.
Slobodan sam kazati kako nećete često sresti osobu “zauzetijeg” jezika od šejh efendije – jer njegov jezik se nije mogao zasititi spomena imena Božijeg i Pejgambera; sa usana mu se čitala bismilla.
Na pijaci bi, dok je još išao, uvijek u svoju kesu ubacivao poneku natruhlu jabuku – ostavljajući prodavača zamišljenog i vjerovatno ponosnog što ima takvog kupca.
Imati četvero (poprilično nestašne) unučadi, a ne podviknuti na njih, nego ih neumorno milovati – mogu rijetki ljudi iznimno čistog , vjerničkog srca.
Takav je bio naš Derviš efendija, primjer da se može živjeti dunjalučki život čestito i istovremeno svima željeti isto što i sebi.
Zar to i nije recept za uspjeh?
(Mehmed Imamović)