Dodikova igra gubitničkom kartom

Nije ovdje riječ ni samo o “našem” ludilu. U pitanju je civilizacijski standard sa čijim su uvođenjem podebelo zakasnili oni koji su sada kao sistem poslali poruku preko odlazećeg Inzka. I do njih je što evo ovo imamo ali, to je druga priča. Treba biti realan. Oni pravo na kašnjenje imaju, a mi smo svoje potrošili na šprdanje sa sobom, standardima, vlastitim prevarantima, a vjerovali smo, i svijetom. Shvatiće to možda jednom i preigrani Dodik kojeg je ponijelo. Mitska i grupna mentalna karakteristika. Nije tu jedini nikako. Za koju sedmicu malo će koga to više interesovati. Ni brzog naravoučenija neće biti. Duboko se zaglibilo.

Da nije smiješno, bilo bi tužno. Eto baš tako za Dodika koji je očigledno smetnuo sa uma da koliko jučer ponavljana igra, s istim ciljem i uz iste uspješne rezultate – više ne igra. Danas je već smiješno kako Milorad Dodik po ko zna koji put pokušava da odigra istu igru strašne ucjene, pa kad postigne eksplozivni cilj i kod kuće i posebno pred strancima, odjednom “spusti loptu” i postane opet “mudri lider koji, eto vidite, i nije onakav kakvim ga optužuju…” Onda hladno nastavlja dižući uporno ljestvicu tenzija, mic po mic, evo sve do crvene linije koju je upravo prekoračio. A iza koje je zabran interesa mnogo većih nego što je njegova avlija, pa čak i cijela Bosna i Hercegovina.

Bilo bi tužno da taj očajnički pokušaj, čak do prijetnji odcjepljenjem, u ovom času još uvijek nije pročitan. A jeste. Naprosto, lokalni baja se baš preigrao u strahu od spoznaje da sat konačno počinje da otkucava posljednje krugove i njemu i onima neraskidivo vezanim za njega. I izvana su ga do sada tolerisali preko svake mjere ponudama da pričuva interesni “status quo” uz nove tek malo rigoroznije civilizacijske kodove, priznate svugdje u normalnom svijetu. Posebno se nije smjelo igrati čak ni slutnjama na “silu”. A evo, Dodo bi već i do direktnog poziva na državni udar. Što zabrana priznavanja bezmalo svih državnih institucija na teritoriji RS-a jeste. Pri tome valjda vjeruje da će obećanje kako neće biti “pucanja” ni “napada na Sarajevo” strancima biti dovoljno kao dokaz da ovdje ipak može sve biti snošljivo za njih i uz njegovu pobjedu. Izvjesni zakonski šminkeraji usaglašavanja sa Evropom nisu problem.

Ova pamet, pritisnuta izgubljenim kompasom, bahatošću, sada strahom i slutnjama da mu se indirektno prijeti krajem životnih naslada već dimenzioniranih za istoriju, odreagovala je onako kako se od čovjeka beskrajno opijenog vlašću i silom moglo i očekivati. Opsjednut strahom za očuvanje svekolikih “dobiti” moglo se i očekivati da će pokušati ponovo oprobanu igru: Prijetnja najgorom ucjenom do kraja, pa mirenje nakon pobjede. Nije shvatio da je u pitanju nova igra uz nove interese, ne toliko u nas, koliko oko nas.

Prvo, neko mu je od plaćenih savjetnika koji to smiju mogao bar kazati da je “došla cica na kolica”. Svi smo odavde pomalo i dozlogrdili velikima koji i bez nas imaju dovoljno glavobolja, a i planova. To se u svijetu zove “geostrategija”. NATO i EU, granice spram drugog bloka, unutrašnje organizacije i kolektivni interesi Unije itd. nisu teme na kojima se može iskakati, misleći da smo mudriji. Pogotovo ne sa “liderima” kapaciteta koji su za šprdnju spram onih u vremenima kada nas se poštivalo. Ali, uz naše glasove, tu smo gdje smo.

Dodo u novim planovima za Zapadni Balkan ispada iz igre čak i za one sa kojima je bukvalno do prije neki dan mislio da je “politički partner”. Prije samo koju sedmicu i predsjednik iz Zagreba pozivao se na njega kao na važnog igrača naspram drugih iz “shit” Bosne. A eto i odatle stiže ekspresno poslušna podrška Inzkovoj odluci šokantnoj za Dodika. U strahu je bez dileme odjednom i veliki partner Čović sa kojim se usaglašeno domunđavao svakodnevno. Pomoći mu odatle više nema. Vime je u Zagrebu. Usput, eno i oni kojima je Dodik poklanjao uz ljubav i tuđe ikone kako ostadoše u UN-u kratkih rukava u “slučaju OHR-a”. Za jedno sa Kinezima i njihovim mostovima unaokolo.

Iluzija su i prevelika očekivanja kod kuće od građana da ga slijede potpisima za negiranje genocida, i to uz broj lične karte, ime i prezime. Da ne bude dileme na koga će se prevaliti krivica. Jer ljudi time treba da spašavaju Dodikov svekoliki vlastodržačko bogatunski uzlet dovodeći u pitanje vlastitu egzistenciju. Misli li “lider” da će i novom šefu OHR-a, Nijemcu, moći onako javno i bez problema da kaže da je “kreten”, bahateći se u odcijepljenoj “državi”. Vjeruje li konačno da bi ga i slatkorječivi dirigent “Srbskog sveta” sa druge strane Drine doista mogao primiti u okrilje tamošnje države sa sve 49 posto teritorije BiH, onako kako to Dodik zamišlja “odlazak”.

Ogromna bi i duboka iščašenost, ne samo politička već i svaka druga, bila neophodna da se povjeruje kako bi sve ono što minulih sati Dodik izgovara i obećava bilo moguće izvesti i politički preživjeti. Posebno rečenim prijetnjama.

Za buđenje iz tog košmarnog sna u koji je baja utonuo, možda teorijski i ima šansi. No, za popravljanje štete koju je već nanio i sebi i zavedenim pristalicama, tih šansi više nema. Pucati se neće, izlaziti iz države Bosne i Hercegovine sa “njegovom” i bilo kojom teritorijom neće, prijetiti bez ozbiljnih posljedica svijetu, međunarodnom poretku – ma kako nesavršen pa i loš bio – neće. Praviti se koliko sutra i prekosutra da baš tako grubo i ružno nije prijetio, da su u pitanju samo principi, a ne sila, da sve treba riješiti odustajanjem od “Inzka” i dogovorom…završena je šarada. Igra je definitivno i suludo odigrana, a to će, nadati se, glasno ili šutke prihvatiti i većina njegovih sugrađana jer vjerovatno znaju i vide gdje su, kuda ih se vodi i kakvom kraju sve sluti.

Uostalom, izmjena Krivičnog zakona kojim se sankcioniše negiranje genocida i veličaju ratni zločini tiče se i mnogih drugih na ovim prostorima koje ne vode samo Dodik, njegov kartel i slijepe pristaše. Fenomen je mnogo širi.

Nije ovdje riječ ni samo o “našem” ludilu. U pitanju je civilizacijski standard sa čijim su uvođenjem podebelo zakasnili oni koji su sada kao sistem poslali poruku preko odlazećeg Inzka. I do njih je što evo ovo imamo ali, to je druga priča. Treba biti realan. Oni pravo na kašnjenje imaju, a mi smo svoje potrošili na šprdanje sa sobom, standardima, vlastitim prevarantima, a vjerovali smo, i svijetom. Shvatiće to možda jednom i preigrani Dodik kojeg je ponijelo. Mitska i grupna mentalna karakteristika. Nije tu jedini nikako. Za koju sedmicu malo će koga to više interesovati. Ni brzog naravoučenija neće biti. Duboko se zaglibilo.

Vezani članci

Požar u bolnici u Doboju, pacijenti gasili vatru

Visokoin.com

Vlada KS: Softverska fiskalizacija mnogo bolje rješenje

Visokoin.com

Aplicirano skoro 13.000 vakcina, trenutno 67 aktivnih slučajeva COVID 19 u Visokom

Visokoin.com

Rijeka Paragvaj na historijskom minimumu

Visokoin.com

Da li će ikada biti moguć zajednički nastup bh. političara?

Visokoin.com

Užas u Zagrebu : Otac vlastitim rukama udavio troje malodobne djece

Visokoin.com