2.4 C
Visoko
21. Januara 2022.

GDJE ZAPELO Nakon 15 godina dugog puta ka digitalizaciji, stigli smo na listu zemalja “Neznalica”

Redovi, šalteri, štele, zloupotrebe, nepotizam i dalje su naša svakodnevnica.
Za ličnu kartu, rodni ili vjenčani list, vozačku dozvolu, pasoš i druge identifikacione dokumente građani BiH još uvijek dolaze na šaltere gubeći tako sat-dva vremena dok ne “riješe” svu papirologiju.

Međutim, ukoliko odluče otvoriti tekući račun ili podići kredit u banci, gubitak vremena drastično raste. Nekada je potrebno i par dana da se prikupe i ovjere svi neophodni dokumenti – kopije ličnih dokumenata, platne liste, razne potvrde, uvjerenja i rješenja da bi se u konačnici potpisao ugovor i mjenica uz obaveznu sugestiju bankarskog službenika da potpis bude isti kao na ličnoj karti, ili u protivnom sve mora ispočetka.

Zašto u BiH, za razliku od zemalja regije, a posebno Evropske unije, još uvijek nije zaživio elektronski potpis kao prvi, neophodni korak u procesu digitalne transformacije, kada se vrlo dobro zna da bi to dovelo i do kvalitetnijih i jeftinijih usluga za krajnje korisnike? Koliko zbog toga gubimo kao društvo, koliko gubi bh. ekonomija i kolika je uopšte spremnosti bh. tržišta na promjene? Ovo su samo neka od pitanja koja smo postavili poznatim bh. stručnjacima, ekonomistima, ali i političarima.

IMAMO DRŽAVNI ZAKON, ALI…

Zakon o elektronskom potpisu na nivou BiH donesen je 2006. godine i prvi je zakon u zemlji koji je uređivao elektronski potpis, pojašnjava za BUKU Adis Muhović, izvršni direktor Centra za politike i upravljanje (CPU). Njime je, kaže, definisano nadzorno tijelo – Kancelarija za nadzor i akreditaciju ovjerilaca pri Ministarstvu transporta i komunikacija BiH, u skladu sa propisom EU koji je zahtijevao jedinstveno nadzorno tijelo u državi. Međutim, ističe Muhović, implementacija ovog Zakona je opstruirana kroz procedure do kraja 2014. godine, da bi prošli saziv Vijeća ministara 2015. godine otklonio najznačajnije prepreke za punu implementaciju Zakona o elektronskom potpisu, koji se odnose na uspostavu Kancelarije za nadzor i akreditaciju ovjerilaca pri MTK. I pored ovoga, Zakon je u potpunosti implementiran tek tri godine kasnije, a u međuvremenu se promijenila i legislativa u EU, pa je zakon ostao neusklađen sa u međuvremenu usvojenim propisima u EU.

To je značilo samo jedno – donošenje novog zakona. To se desilo 12. februara 2019. godine kada je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, utvrdilo Prijedlog zakona o elektronskoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektronske transakcije, ali on je odbijen na 9. sjednici Parlamentarne skupštine BiH održanoj 10.6.2020. godine.

“Problem je nastao jer institucije i zastupnici iz Republike Srpske insistiraju na spuštanju nadležnosti nadzora sa države na entitete, a donošenje takvog zakona ne bi imalo smisla jer uredba 910/2014 jasno kaže, citiram, “to tijelo je odgovorno za zadaće nadzora u državi članici koja ga određuje”, odnosno, jasno kaže da ne može biti više nadzornih tijela u državi. Ako bi donijeli takav zakon, on ne bi bio usklađen sa važećim EU propisom, a to je cijela poenta donošenja novog zakona”, jasan je Muhović.

Šta je bilo sporno u Zakonu o elektronskoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektronske transakcije većini parlamentaraca iz Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH, odgovorila nam je Snježana Novaković-Bursać iz Kluba poslanika SNSD-a: “Ovaj prijedlog nije dobio entitetsku većinu, jer je sadržavao neka rješenja koja zadiru u ustavne nadležnosti. Konkretno, radi se o odredbama koje su regulisale nadzor nad primjenom Zakona. Naime, Prijedlogom zakona je bilo predviđeno da kancelarija za nadzor i evidenciju sertifikacionih tijela, koja bi se formirala u okviru Ministarstva transporta i komunikacija, vrši nadzor nad radom sertifikacionih tijela na cijeloj teritoriji BiH što je suprotno odredbama Zakona o elektronskom potpisu Republike Srpske koji ovu nadležnost dodjeljuje Ministarstvu za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje i informaciono društvo u Vladi Republike Srpske. Također, bilo je predloženo da inspekcijski vrši Ministarstvo transporta i komunikacija što bi predstavljalo dislokaciju nadležnosti gdje ona ne pripada shodno ustavnom uređenju”.

ZAKON U RS BEZ PRAKTIČNE PRIMJENE

I dok se u državnom Parlamentu već godinama pokušava usvojiti Zakon o elektronskoj identifikaciji i uslugama povjerenja za elektronske transakcije, Republika Srpska ima svoj Zakon o elektronskom potpisu, ali u praksi kao da ga i nema.

Branislav Rakić, predsjednik Advokatske komore Republike Srpske, smatra da se zakoni ne primjenjuju u praksi jer nisu ispunjeni preduslovi.

“Zakone imamo, na nivou BiH (Sl. gl. BiH 91/06), kao i na nivou Republike Srpske (Sl. gl. RS 106/15 i 83/2019), međutim,0 ne postoje preduslovi za njihovu primjenu. Ministarstvo za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo vodi evidenciju o certifikacionim tijelima u Republici, ali certifikaciono tijelo ili tijela treba da izdaju kvalifikovani elektronski certifikat za elektronski potpis, kvalifikovani elektronski pečat i kvalifikovani vremenski žig, ali još uvijek nisu počeli sa izdavanjem. Neki izvori kažu da je skoro sve spremno i da bi se uskoro moglo očekivati da počnu sa izdavanjem. Prvi zakon o elektronskom potpisu u RS donesen je 2008. godine. Period od trinaest godina je veoma dug, a mi još uvijek nismo počeli sa aktivnom primjenom Zakona. Trenutno postoji mogućnost slanja poreskih prijava elektronskim putem Poreskoj upravi RS i UIO BiH, što je početak primjenjive elektronske uprave”, istakao je Rakić. Na pitanje zašto entiteti imaju različite poglede na elektronski potpis, iako je ova oblast definisana državnim zakonom Rakić kaže da važeći zakoni imaju čak i različitu definiciju pojma elektronskog potpisa, kao i drugih izraza koji su upotrijebljeni u zakonima. Stoga bi, zaključuje, bilo nužno da zakonodavci prilikom donošenja propisa koji su bitni za oba entiteta i Brčko distrikt pronađu način da bar usklade tekstove u dijelu izraza koji se koriste u zakonima, kao i u odredbama od suštinske važnosti.

BIH IMA SAMO JEDNOG AKREDITOVANOG OVJERIOCA

Da se sve vezano za proces digitalizacije u BiH odvija jako sporo, mišljenja je i dr.sc. Haris Hamidović, šef sigurnosnog IT sistema pri MKF/MKD EKI Sarajevo i ovlašteni sudskih vještak za informaciono-tehničke sisteme. Tako podsjeća da smo tek nedavno dobili certifikacijsko tijelo za elektronski potpis: “Tek 2019. godine, tačno 13 godina nakon usvajanja Zakona o elektronskom potpisu, u Bosni i Hercegovini su stvorene pretpostavke za početak izdavanja domaćih kvalifikovanih potvrda za siguran elektronski potpis. Naime, 03.10.2019. god. u listu akreditovanih ovjerilaca u Bosni i Hercegovini, koju vodi Ministarstvo saobraćaja i komunikacija Bosne i Hercegovine, upisan je prvi kvalifikovani ovjeritelj – firma Halcom. Takođe, prošle godine, jedna od banaka iz Bosne i Hercegovine je, nakon implementacije sigurnih elektronskih potpisa u svojim internim procesima, omogućila korištenje sigurnog elektronskog potpisa i za svoje klijente. Za nadati se da ćemo u narednom periodu čuti više sličnih pozitivnih priča”, ističe za BUKU Hamidović, navodeći i više nego slikovite rezultate istraživanja koje redovno objavljuje Svjetski ekonomski forum, a kojim se vrši procjena stepena penetracije informacijskih tehnologija u nekoj zemlji, kao i blokada koje ju otežavaju, pa i sprečavaju: “Predmetno istraživanje ukazuje da je nivo tzv. Network Readiness Index (NRI) indeksa za Bosnu i Hercegovinu u kategoriji tzv. zemalja “Neznalica”, prema kategorizaciji koja je uradila grupa autora iz regije, a prema kojoj su zemlje svrstali u 5 liga uspješnosti vezano za iskorištavanje nacionalih IT potencijala: Lideri, Sljedbenici, Tumarala, Neznalice i Zemlje bez ikakve perspektive”.

ZA ŠTA SMO SVE USKRAĆENI

A zbog kašnjenja digitalizacije svi gubimo. Najviše sami građani, kojima ne samo da nisu na raspolaganju novi proizvodi i usluge, već su suočeni sa tromim i zastarjelim postojećim procesima i procedurama

Samim tim, država je ostala bez izuzetne ekonomske koristi u kratkom, srednjem i dugom roku.

“Uvođenje elektronskog potpisa bi znatno ubrzalo i povećalo obim transakcija odnosno ekonomskih aktivnosti na dnevnoj bazi. Ovo bi dodatno vodilo ka opštem unaprijeđenju domaće ekonomije – više stope ekonomskog rasta, bolje iskorištenog resursa i slično. Vidljive prednosti se odnose na oblasti elektronske trgovine, bankarstva i uprave. Na ovaj način bi se pospješio trend elektronske trgovine, u smislu adekvatnijeg i bržeg povezivanja kupaca i prodavaca. Najveću korist od digitalizacije upravo imaju mikro i mala poduzeća, obrti, kao i freelanceri kao, još uvijek, neformalni dio ekonomije. Navedeni učesnici na tržištu ne raspolažu pravnim i drugim kapacitetima kako bi odgovorili na izazove koje pred njih postavlja kompleksni administrativno-birokratski aparat Bosne i Hercegovine”, naglašava sve, za sada, propuštene prednosti ekonomista Admir Čavalić.

Takođe, važno je naglasiti i da se e-upravom automatizuju, pojeftinjuju i javne usluge i nabavke čine transparentnim, čime se štede sredstva i sprečavaju zloupotrebe, nepotizam i kronizam, te štedi vrijeme i novac građanima i privredi.

O ovim prednostima više je rekao Adis Muhović, izvrši direktor Centra za politike i upravljanje (CPU): “Konkretno, digitalizacija i automatizacija javnih usluga bi u dobroj mjeri smanjila korupciju i ucjenjivanje privrednika i građana, jer kada korisnici i pružatelji javnih usluga nemaju direktan kontakt i kada komuniciraju pisanim putem, prostor da bilo koja strana korumpira drugu je značajno smanjen. Online niste samo sigurni da Vam niko ne može tražiti mito, već ćete uštedjeti vrijeme, a time i novac. Kada jednom počnu koristiti elektronski potpis, građani će imati uštede u svakoj situaciji u kojoj u privatnom i poslovnom životu moraju izdvojiti vrijeme i novac da pribave ili potpišu neki dokument. Ušteđen novac će građanima i privredi koristiti za komercijalne aktivnosti ili potrošnju – firme će kreirati novu vrijednost, a građani će moći sebi da priušte više, uštede više ili investiraju više. Vrijeme koje uštede će kompanijama smanjiti troškove, a građani će ga iskoristiti na svoje najbliže. Tako ćemo dobiti društvo u kom se smanjuje javna tekuća potrošnja, a povećava privatna investiciona i tekuća potrošnja, odnosno zemlju u kojoj je zadovoljstvo poslom, privatnim životom i institucijama javne uprave veće. Veće zadovoljstvo znači veću produktivnost kompanija i veće poštovanje poreznih propisa, a to se pozitivno odražava na prihode privatnog i javnog sektora, a onda na veće plate, nova zapošljavanja, veću kupovnu moć… U takvu državu hrle strani investitori!”.

Unesite komentar