da block

Hidžab u BiH: Kad mahrama postane mahana!

da block

Kada sam početkom 2010. godine, isprovociran mrcvarenjem kroz koje je prošla jedna djevojka s mahramom na glavi, pisao tekst, dvoumio sam se kako ga nasloviti. Na koncu, tekst je izišao pod naslovom “Kad mahrama postane mahana”.

Podsjećanja radi, radilo se o djevojci koja je, u potrazi za svojim mjestom pod suncem, pokušala pronaći angažman u jednoj turističkoj agenciji. Tamo su je vidjeli kao zanimljiv “materijal” za ovdašnjih antikviteta, rariteta i vrleti gladnih stranaca. I tako se priči koja je zamalo dobila hepiend (šta god taj hepiend mogao značiti) ispriječila djevojčina mahrama. Tačnije, potencijalni poslodavci su sugerisali (da ne kažem tražili) da djevojka u određenoj mjeri “koriguje” to što nosi na glavi, odnosno da je sveže tako da izgleda malo više retro i malo više evropski. Elem, hepiend se, možda, i desio, djevojka je “izvisila” te danas, koliko mi je poznato, opet opslužuje te iste turiste (valjda sudbina!), doduše, u nekoj antikvarnici, ali sa mahramom po mjeri svoje vjere i dostojanstva a ne po mjeri bjelosvjetskih eura, dolara, kruna, kuna i ostalih valuta.

Tog februara 2010. godine, iako svjestan da, možda, živim u iluzijama, duboko sam se nadao i priželjkivao da se radilo o izolovanom slučaju kome, opet možda, i nije trebalo davati publicitet. Ipak, sedmice i mjeseci koji su slijedili bjelodano su pokazali i na vidjelo izbacili sav prezir, prijekor i mržnju koja se tovi u dušama domaćih pojedinaca i ustanova a koja se, onda, objeručke dočekuje i raspiruje kroz medije. Primjera je mnogo ali ću spomenuti dva, vjerovatno zato što su još uvijek friška. Oba su itekako bliska slučaju djevojke s početka priče.

Prvi primjer se veže za daktilografkinju uposlenu u Opštinskom sudu u Travniku. Riječ je o pokrivenoj ženi muslimanki koja je, kao takva, shodno načelima demokratije dolazila i na posao. No, brzo je zapala za oko pojedinim medijima koji su od posve uobičajenog života jedne muslimanke napravili, zamalo pa skandal. Tako će pojedini mediji pisati kako je islamizacija zahvatila i Travnik, upoređujući vezirski grad sa Teheranom (što automatski cijeloj priči daje jasnu aromu). Potom će pompezno pojasniti kako je dotična gospođa samo čekala da dobije rješenje o stalnom zaposlenju pa da se već slijedeći dan na poslu pojavi “zabrađena” što je rezultiralo time da je “njeno odevanje unelo nemir u sud, jer stranka, kad uđe u sud, pre može da pomisli da je došla u Teheran, a ne u Travnik”. “Upućeni izvori”, prema istim medijima, kažu da gospođa ima “duboko religioznog muža” koji joj ne dozvoljava da na posao ide bez hidžaba.

I tako su izjave i komentari raznoraznih stručnjaka, pedagoga, sociologa religije i koga sve ne počele nicati kao iz vode. Nije plaho oklijevao ni predsjednik Opštinskog suda u Travniku Goran Dujić, te je gospođi daktilografkinji zabranio da pokrivena dolazi na posao jer tako krši kodeks kojim se zabranjuje isticanje vjerskih i nacionalnih simbola. Dujić je, izgleda, najprije poskidao križiće sa lančića onih koji su ih nosili pa se sada dao u skidanje mahrama. Neće me iznenaditi ako mu se, u skorijoj budućnosti, za iznimnu predanost poslu i pokazano viteštvo uruči i kakvo priznanje za borbu za ljudska prava.

A pravo daktilografkinje? E pa, ona će ga morati potražiti – na sudu.

Nakon što su turizam i pravosuđe jasno i decidno zamandalili vrata mahrami, na red je došao i sport. Sredinom oktobra u Prozoru je održan drugi međunarodni turnir u karateu “Rama open 2011”. Međutim, ni ovako lijep i za Prozor značajan događaj, ni prisustvo velikog broja takmičara iz naše zemlje, Hrvatske i Crne Gore, ni dolazak uvaženih gostiju poput zamjenika ambasadora Japana i dopredsjednika Federacije BiH, ni činjenica da je ovo bila prilika da se i u Prozoru napokon desi nešto pozitivno i pažnje vrijedno – sve to nije bio dovoljan razlog da sport pobijedi predrasude i ljudsku glupost.

Oni koji su imali priliku da prisustvuju ovom događaju, ujedno su imali priliku da se upoznaju i sa glazbenim repertoarom Marka Perkovića Thompsona, dok su, zauzvrat, ostali uskraćeni za priliku da čuju intoniranje nacionalne himne Bosne i Hercegovine. Imali su priliku i susresti se sa nečim što ranije vjerovatno nisu susretali. Mahana je, opet, bila mahrama.

Naime, mlada takmičarka iz Bugojna koja, poput pređašnje daktilografkinje nosi mahramu, nije dobila dozvolu da učestvuje na turniru. Tačnije, djevojčica je najprije bez problema radila kate. Međutim, kada je došlo do takmičarskog dijela, zabranjen joj je nastup. Generalni sekretar karate saveza naše zemlje, izvjesni Dragoslav Dojčinović pojasnio joj je kako je njeno odijevanje u suprotnosti sa propisima karatea te da kao takva neće moći nastupiti. I nije ni nastupila.

Dojčinović je, kako prenose mediji, dao sebi malo oduška pa je komentarišući ono što on sam naziva sportom (gluho i daleko bilo ako je sport spao na njegov rezon i poimanje!), kazao i slijedeće: “Samo što su naši muslimani veći od svih ostalih u svojim nastojanjima da naprave budale od sebe”.

O emocijama s kojima je mlada djevojka iz Bugojna napustila Prozor mogu samo nagađati a o patološkoj mržnji koju, ako je tačna prethodna izjava, gaji Drago, svaki komentar bio bi suvišan. Valja istaći nadu da će karate savez kao institucija koja okuplja veliki broj mladih ljudi širom zemlje i postiže respektabilne rezultate preispitati stavove svog sekretara i povući konkretne poteze spram toga.

U svemu ovome me žalosti činjenica da moja prvobitna teorija o izolovanom slučaju odavno tone te da mržnja spram mahrame poprima sve širi i raznolikiji karakter što je pojava kojom se treba analitički pozabaviti i tražiti rješenja. Do tada će se jedna žena sa mahramom potucati po sudovima tražeći da joj se omogući ta ista mahrama, dok će druga sanjati o danu kada će joj se omogućiti da, iako nosi mahramu, poput svojih vršnjakinja pokaže šta zna i umije u sportu.

Kao utjehu i jednoj i drugoj, možda je zgodno spomenuti jednu karikaturu na kojoj su naslikane dvije žene: jedna koja nosi mahramu i kojoj se vide samo oči i druga koja je posve obnažena te joj se, zbog sunčanica, vidi sve sem očiju.

Pametan, razuman i pošten uvijek će više cijeniti prvu.

Safet Pozder
Rijaset

(VisokoIN)