-0.5 C
Visoko
18. Januara 2022.

Hoće li riječi ubojitije od oružja opet poslužiti za nove agresije

Političari i njihovi propagandni timovi svjesno ili nesvjesno raspiruju mržnju prema drugima i drugačijima često i ne shvatajući opasnosti od (zlo)upotrebe prejakih riječi.
Ubi me prejaka reč, stih je koji će obilježiti Branka Miljkovića i skoro cijeli njegov opus, a veliki pjesnik je itekako znao s riječima. Nažalost, riječi nisu samo pjesnički alati. U javnom prostoru sve vrvi od izvrtanja riječi i raznih zloupotreba njihovih značenja. Tome, možda i ponajviše, pribjegavaju političari i njihovi propagandni timovi u želji da protivnicima nanesu politički štetu.

Svjesno ili nesvjesno raspiruju mržnju prema drugima i drugačijima često i ne shvatajući opasnosti od (zlo)upotrebe prejakih riječi. Tako se i one najubojitije od prevelike upotrebe tamo gdje im nije mjesto izližu kao petoparac, pa gotovo da ništa i ne vrijede i ne znače. Otuda i potreba da se na takvu suludu praksu još jednom ukaže i da je se osudi.

Ko su fašisti u Srbiji
Jer, naprimjer, nisu desničari neke tamo babaroge kako ih nastoje predstaviti ili stigmatizirati neki ljevičarski pisci i mislioci. Dobro, jesu konzervativni, što ne znači da nisu demokrati ili da su često savremeniji u svojim svjetonazorima od mnogih partija ljevice ili lijevog centra.

Ali, nije danas nevolja ni sa decnicom ni sa ljevicom, pogotovo ne sa centristima sa koje god strane političkog spektra dolazili, uostalom svijet je pun nominalnih ljevičara sa desničarskim idejama, ali i nominalnih desničara koji opasno podsjećaju na ljevičare. Pošto je odavno na prilično sumnjiv način raspisan i kraj ideologija, pa čak i istorije, bitno je ipak znati razlikovati esencijalni ekstremizam i fanatizam pogotovo onaj koji izvire iz bilo koje religije od bilo koje vrste žudnje za normalnošću, ma šta ta normalnost sama po sebi značila.

Već kod termina kao što su fašizam ili nacizam ili, štajaznam, građanski rat, koji se, naprimjer u Srbiji, sve češće upotrebljavaju u svakom pa i javnom govoru, ima mnogo više nesporazuma i čistih zloupotreba. Pogotovo kada treba progovoriti o fašističkim ili nacističkim pojavama u vlastitom narodu, koje su sve doskora bile rezervisane za neke druge, bezbeli neprijateljske, narode i zemlje, pogotovo one koje su još do juče bile bratske, a i samim tim i prijateljske.

Tako će, naprimjer, srbijanska premijerka bez imalo ograda sve demonstrante koji su blokirali autoput nazvati fašistima. Jer to većina naroda odnosno birača brzo i lako razumije. I pored činjenice kako ni teorijski neće biti moguće dokazati kako demonstranti nisu fašisti. Od nje to neće niko ni tražiti. Pogotovo, otkako je i Ravnogorski (četnički) pokret u Srbiji proglašen za antifašistički – potpuno ravnopravno sa partizanskim.

Problem je još složeniji jer niko ne želi da ga se dovodi u vezu sa fašistima, pa makar pripadao raznim (polu)zabranjenim udruženjima koje vole obilježavati rođendane istorijskih ličnosti kakve su bile Benito Mussolini ili Adolf Hitler, rodonačelnici fašizma i nacionalsocijalizma odnosno nacizma. Uprkos tome, u Srbiji zvanično nema fašista, ali nacoši vire iza svakog ćoška. Kako oni (zvanično manjina) koji osporavaju, tako i oni koji podržavaju (zvanično većina) vlast vođe koji obožava krilaticu “jedna država, jedan narod, jedan vođa”, a nije ni Hitler ni Mussolini.

Zato i nema pretjernih uzbuđenja kada jedan nekadašnji “beli orao”, u ne zna se kom svojstvu, danas prebrojava nacionalna krvna zrnca budućoj kandidatkinji za premijerku Srbije.

Mudrosti Starog Egipta
Ovdje se ne radi o fašistima iz bilo kog naroda, ovdje se radi o strijeljanju onog koji brani svoje pravo na drugačije mišljenje, a za to, i ne samo za to, riječi su najubojitije oružje. I to nije ništa novo. U drevna vremena, još prije dva milenija primijetio je to i zapisao Polibije u svojim Istorijama. Ali, ni Polibije nije ni prvi ni posljednji koji je to uvidio.

Dva milenija plus još dva stoljeća ranije, u starom Egiptu, nastala je Pouka za Merikarea jedan od prvih traktata o prirodi vlasti.

Ako si vješt na riječima, pobijedićeš
Jezik je bodež vladara.
Riječi su ubojitije od svakog oružja
a britak um niko ne može da nadvlada.

Ko bi rekao da je ovo izgovoreno i zapisano prije 4.000 godina!

Ipak, vidjeli smo to bezbroj puta u istoriji, britak um je spaljen na lomači, a vješti se retor koji je prethodno okrvavio ruke, zakitio pobjedničkim vijencem od lovora.

Davno su propali i Stari Egipat i Rimsko carstvo, a ni Evropa, ta nekadašnja vlasnica silnih kolonija po svijetu, ne osjeća se dobro, iako cinici tvrde da je taj posao “s kolonijama” i danas vrlo živahan, samo se danas drugačije zove.

I evo nas opet kod riječi i njihovih značenja koja se tako nemilice troše, uostalom kao i sentenca o “riječima ubijitijim od svakog oružja”.

Šutite dovoljno dugo
Uostalom, čuli ste u svom okruženju, kako se nekoga karakterizira kao osobu koja “opasno dobro barata riječima”, pa ga se po hitnom postupku oktroira u najrazličitije propagandstičke timove. Kako se od nacionalizma brzo isklizne u nacizam i na kraju u fašizam najbolje će se vidjeti upravo na primjeru spomenutog Hitlera i njegove desne ruke Goebbelsa.

Ne samo zbog toga mnogi su psiholozi i psihologinje poručivali “šutite dovoljno dugo kako bi pri izgovorenoj riječi osjetili njenu težinu, izgovarajte polako da osjetite razarajuću moć riječi ako su negativne, ali isto tako i graditeljsku moć ako su one pozitivne”.

“Vježbajte se prvo šutjeti kako bi naučili izgovarati riječi i osjećati ono što one nose, a nose. Zamislite prije nego kažete da držite pištolj u ruci i dobro promislite gdje pucate i kako pucate, jer najjače oružje je u našim ustima, a ne u našim rukama. Ovo oružje ubija postepeno, drugo trenutno. Zato pazite što pričate, jer nije bezazleno, zapravo preopasno je”.

Ovakve i slične poruke, nažalost, sporo i rijetko dolaze do onih kojima su odaslane. Pogotovo na ovim tzv. našim prostorima na kojima su povučene nove granice koje umjesto metaka i granata danas prelijeću ubojite riječi, ubojitije i od metaka i od granata. Bez obzira koliko se o stvarima o kojima se javno govori kapira, konta ili kuži.

Onih koji sve kapiraju, kontaju ili kuže ima “za izvoz” u svim našim mahalama. Zbog toga o svemu važnom i odlučuju oni koji ne žive u tim mahalama, oni od kojih se kupuje preskupo oružje kojim će sutra opet upravljati ljudi iz naših mahala i uperiti ih prije svega na svoje najbliže komšije.

Kako im se može povjerovati da to oružje opet neće biti upotrijebljeno zarad novih agresija i da treba poslužiti samo za odvraćanje, kako se to vojnom terminologijom kaže? Kako im se može povjerovati kad ni presuđene slučajeve ratnih zločina ne priznaju? Pogotovo onaj najteži – genocid u Srebrenici?

Milanović sa elementima genocida
Negiranje ratnih zločina, nažalost, potpuno je jednako i u Beogradu i u Zagrebu, u kojem fašista nema, ali ima ustaša i ustašluka. Isto je braniti murale Ratku Mladiću po Beogradu ili negirati srebrenički genocid u Zagrebu. Pogotovo kada ubojite riječi u manje ili više prikrivenoj formi izgovaraju najviši predstavnici Srbije i Hrvatske. Zvanični Beograd i dalje presuđeni genocide naziva najstrašnijim zločinom, a u tome, nenadano, ima podršku i iz Zagreba.

Šta se to dešava sa Zoranom Milanovićem koji je navodno socijaldemokrata, dakle kakav-takav, ali ipak ljevičar, pa da u odbranu hadezeovca Dragana Čovića iz Bosne i Hercegovine ispaljuje tirade tipa kako je u Srebrenici bilo tek nekih “elemenata genocida” sa pozicije nekog ko jest izabrani predsjednik Hrvatske, ali ne i nekog ko je iznad Međunarodnog suda za ratne zločine?

Nije li vrijeme da mu neko došapne kako je i njemu i svima drugima bolje da zašuti. Jer se ubojite riječi znaju okrenuti kao bumerang i pogoditi upravo onoga koji ih je izgovorio.

Običnim je ljudima dosta i ubojitih riječi i njihove zloupotrebe u dnevno-političke svrhe.

Unesite komentar