Ispovijest Seada Dizdarevića, policajca osumnjičenog za ratne zločine u Tešnju: Niti sam izdajnik, niti neprijatelj Šemsudina Mehmedovića

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Seada Dizdarevića, tešanjskog policajca, Tužiteljstvo BiH sumnjiči za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u općini Tešanj. Sumnjaju, Dizdarević je maja i juna ‘92. protivzakonito hapsio i zatvarao muškarce, civile srpske nacionalnosti iz Rosulja, Mekiša, Medakova i Raduše, pretresao im kuće i u podrumske prostorije Stanice javne bezbjednosti Tešanj i u garažu zatvorio oko 70 uhapšenih.

Potom ih je saslušavao i po nekoliko puta, iznuđivao iskaze prijetnjama, udarao ih rukama, nogama, policijskom palicom… Držao ih je zatvorene po nekoliko dana i mjeseci u nehumanim uslovima, u skučenom prostoru bez dovoljno zraka, neredovno ih hranio, nisu se mogli kupati i brijati, u toalet su vođeni na poziv i u pratnji policajca, a spavali su na betonu. Sve, dakle, Dizdareviću, običnom policajcu, zahvaljujući.

HARANGA: Uhapšen je 11. jula 2013. na radnom mjestu. U SIPA nije htio davati nikakve izjave, u Tužilaštvu BiH jeste, ali onda kada je zatražio i dobio advokata po službenoj dužnosti. Nakon deset sati je pušten, vratio se u Tešanj i primijetio kako ga ljudi izbjegavaju. Potom je saznao da je izdajnik jer ga je neko takvim proglasio zato što je, pronio se glas, postao suradnik SIPA, u svojoj izjavi ostale optužene (Šemsudina Mehmedovića najprije, op.a.) teretio braneći sebe. Dakle, potpuno iracionalna situacija! Novinare je izbjegavao. Do sada. Evo se otvorio i odlučio pričati šta ga je snašlo nakon hapšenja.

“SIPA je slagala kada je saopštila, a OBN objavio 11. 7. 2013, kada sam uhapšen, da sam njihovim istražiteljima dao izjavu kojom za ratne zločine u Tešnju teretim Šemsudina Mehmedovića, ratnog načelnika Policijske stanice u Tešnju. Jedina izjava koju sam dao je ona Tužilaštvu BiH i u toj izjavi niti jednom riječju ne teretim Mehmedovića, niti bilo koga drugog. Naprosto, nakon hapšenja sam zadržan u SIPA i Tužilaštvu BiH oko deset sati. I kada sam oslobođen, Tešnjem se pronio glas kako sam suradnik SIPA i izdajnik. Onda su počele stizati telefonske prijetnje tipa – Ubićemo te!, Pazi kuda hodaš!, Pazi na djecu! Sedam dana mi djeca nisu išla u školu. Ja ne znam ko stoji iza tih izjava, ali mogu pretpostaviti. Naravno da sam te prijetnje prijavio SIPA. Ponudili su mi zaštitu, ali sam ih odbio. Kada su me ljudi počeli izbjegavati, na Facebooku sam objavio saopštenje u kojem poričem navode SIPA.

UROTA: Za svoga advokata angažovao sam Adila Lozu, za kojeg sam procijenio da znanjem i profesionalnim iskustvom može mi pružiti adekvatnu pravnu pomoć. Ne mogu reći koliko ga plaćam, poslovna je tajna. Ali vam mogu reći da su mi zvučna advokatska imena iz Sarajeva za odbranu tražila i 100.000 KM. No, moja je stvarnost da je advokat Lozo poslanik u Parlamentu FBiH u ime Stranke za BiH (SZBiH), da je predsjednik SZBiH u Tešnju Muhidin Alić, koji radi u advokatskoj kancelariji Adila Loze. Plus je moj nadređeni u policiji Hajrudin Alić, brat Muhidinov. Tako da je i to na neki način doprinijelo uroti protiv mene i proglašen sam izdajnikom, iako niko od Alića nije nikada uticao na mene i moje razmišljanje. Ja sam imenovanog advokata uzeo za svog branioca samo zato što mi je bio finansijski najprihvatljiviji, a shvatićete da moje finansijske mogućnosti ne dosežu do iznosa koji su mi traženi za odbranu od drugih. To što je ovaj advokat u Stranci za BiH, sasvim je nebitno za mene. Tada su ponovo krenuli haranga i napadi na mene. Obili su kuću i mom komandiru Hajrudinu i odnijeli svu ratnu i privatnu dokumentaciju jer je on bio ratni komandant jedne brigade. U isto vrijeme su meni najavili da će mi obiti kuću jer misle da ja u njoj držim svoju dokumentaciju. Obavještavam ih da sam je na vrijeme sklonio, da nije u kući. Nikada nisu pronađeni počinioci koji su izvršili provalu u kuću Hajrudina Alića.

KRIVO SRASTANJE: Nakon mog hapšenja, nisu se oglasile općinske strukture, ni boračke organizacije. Prepušten sam sam sebi. Imam podršku porodice, prijatelja koji znaju da nisam čovjek koji bi počinio ratni zločin. Svi mi znamo da na području naše općine nije bilo ratnih zločina, da ih nisam činio ni ja, niti Šemsudin Mehmedović, niti bilo ko drugi. Naprotiv. Jedno vrijeme, ‘93. sam radio u krim-policiji. Vodio sam dva slučaja u kojima su napadnuti tešanjski Srbi. Zbog toga smo uhapsili dvojicu pripadnika Armije RBiH. Išli su na sud. Jedan od njih je dobio šest godina zatvora zbog fizičkog napada na Srbina. Ništa nismo ni zataškali. Dakle, ja Šemsudinu Mehmedoviću ne mislim zlo i on nije moj neprijatelj. Mislim da ga ti ljudi oko njega krivo informišu. Oba smo osumnjičeni za ratne zločine i treba da se branimo kako bismo dokazali da nismo ništa počinili niti je na općini Tešanj bilo ko počinio ratni zločin. U istom smo, dakle, košu! Žao mi je da između Mehmedovića i mene nije došlo do sastanka. Preko posrednika sam predlagao da napravimo sastanak kojem bi prisustvovali i viđeniji ljudi Tešnja, kako bismo napravili strategiju obrane. Zajedno možemo, mislio sam, skinuti to breme ratnih zločina koje se stavlja na teret naše općine. Nema razloga za sukobe između nas. Od mene su izdajnika stvorili ti ljudi oko njega koji ga krivo informišu. On nije moj neprijatelj, niti sam ja to njemu. Dakle, nisam svjedok pokajnik niti suradnik. SIPA laže!

DJECA: Nakon svega, SIPA me je pokušala kontaktirati, ali sam ja odbijao te kontakte. Istina je da sam imao ponudu, od meni poznatih lica koja sada ne bih imenovao, da za 100.000 KM i stan u Sarajevu za ratne zločine optužim Šemsudina Mehmedovića, ali sam ja to glatko odbio. Najprije, zato što neću da lažem, a lagao bih ako bih njega teretio za ratne zločine. Laž je nespojiva sa mnom, a i činjenica je da se na području općine Tešanj nisu dogodili nikakvi ratni zločini. Ono što, kad već pitate, zamjeram Mehmedoviću, jeste da u svojim javnim nastupima brani samo sebe od ratnih zločina. Mogao je u tom kontekstu spomenuti i ostale osumnjičene. Nije samo njemu uznemirena porodica nego svima nama. Moja djeca, eto, nisu važna, a njegova jesu. Moj sin na opštini ne može dobiti posla jer su mene proglasili izdajnikom. I ko je tu žrtva? Djeca, niko drugi! Finansijsku pomoć mi niko nije ponudio. Bio sam kod načelnika Općine, tražio da mi se pomogne u plaćanju advokata. Ali sam unaprijed znao da ništa od toga nema jer općinski načelnik ne doživljava sve građane jednako. Uzgred, Općinsko vijeće je dalo 10.000 KM kako Akif Krkalić, optužen za ratni zločin na godinu dana zbog šamara, ne bi išao na izdržavanje kazne.

ŠTO JESTE, JESTE: Dakle, ja SIPA nisam dao nikada nikakvu izjavu. U izjavi Tužilaštvu BiH ne teretim nikoga, pa ni Šemsudina Mehmedovića. Optužnica me tereti da sam maja i juna ‘92. kao policajac SJB-a Tešanj učestvovao u protivzakonitom hapšenju muškaraca civila srpske nacionalnosti, pretresao njihove kuće, u garažu policije zatvorio oko 70 osoba, iznuđivao izjave prijetnjama i udarcima, držao ih po nekoliko dana i mjeseci u nehumanim uslovima. Rekao sam im da ne razumijem optužnicu, da su priveli krivog čovjeka. Objasnio da sam u to vrijeme bio saobraćajni policajac i da kao takav nisam mogao zatvoriti 70 osoba. Pitao sam koga sam to konkretno tukao? Sve, objasnili su, proizilazi iz izjava svjedoka. Istina, ja jesam privodio ljude u stanicu, jer kao policajac sam imao ovlaštenje da privodim, ali su privedeni potpisivali dokument u kojem piše da li su maltretirani, je li im pružana liječnička pomoć, da li su zdravi… Po privođenju, privedenog predam dežurnom u stanicu i to je to. Pitali su me za Šemsudina Mehmedovića, ali opšte poznate stvari. Recimo, da li je bio načelnik policije u Tešnju. Zanimalo ih je da li je Mehmedović izdavao naredbe za privođenje civila? Rekao sam da ne znam. Kažu, imaju dokaz da jeste, pa sam rekao da će taj dokaz morati pokazati… Na kraju, ako istraga krene loše po mene, u smislu da ja budem kolateralna šteta, a ima naznaka da hoće, imam argumente koju ću iskoristiti da se branim”.

(VisokoIN/Oslobođenje)

Više vijesti