Kad je umro Kinđe…

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Piše: Amar Kulović

Tog decembra 2001.godine,kada je nakon duže bolesti preminuo Mirza Delibašić,potpisnik teksta je bio osmi razred osnovne škole.Nedugo prije njega svijet je napustio i Davorin Popović,da bi tako obojica otišli u neki drugi svijet gdje će po pjesmi Indexa tražiti „Mjesto pod suncem“..

Mlađe generacije povšrno pamte ili uopšte nemaju predstavu o Mirzi Delibašiću.Istina,ne mogu oni koji ga nisu zapamtili kao košarkaškog romantičara,jednog umjetnika pod reketom u doba kada se na ovim prostorima nisu pojavili nabildani Afro-amerikanci sa sto hiljada tetovaža iz NBA lige,u kojoj pokojni /rahmetli Kinđe nikada nije zaigrao,obzirom da bi izgubio pravo nastupa za reprezenetaciju SFRJ Jugoslavije,zbog tadašnjih pravila o odlasku sportista.Opet,čovjek ostaje da živi djelima u pričama,dokumentima,podacima,al kako je opšte poznato da se ljudi ovdje povampire iz decenije u deceniju i zaborave ljudskost,tako dok je živih uspomena na neke nazor organizovane turnire pod njegovim imenom,dotle se kao eto spominje da je uoopšte postojao Mirza Delibašić.

Kako prolazi deset godina,tako se sve više priča o Kinđetu,kada se mlađim dočarava atmosfera nekadašnjeg (nekome mračnog,turobnog,abnormalnog režima koji je antiteza svim demokratskim,.danas uživajućim pravima svih pojedinaca koji su to provklasno iskoristili da bi oduzeli svijetu dostojanstvo) u odnosu na surovu realnost prosjeka,slobodnoreći dna društva u kome prolazi jeftino,a drukčije se guši,nerijetko ismijava,omalovažava,pljuje bez ikakvog argumenta,posebno kad se uzme u obzir da su ljudi postali sve gluplji tehnološkim napretkom,a setup ubačen u nesretnike ovih prostora proizvede malograđansku rulju koja ti sad kao nikad nameće svoja pravila i običaje,umjesto na stepen emancipacije(stalno ga iznova ponavljam i tako će uvijek biti,osvrnite se na proteste protiv „cajki“i nakaradne muzike,do stila oblačenja i nedostatku mozga,feminiziranom pristupu i ko zna kakvih stupidarija). Posebno što će vinovnici tih vremena koji su živjeli u pomenutim Popoviću i Delibašiću kao pseudonimu umjetnosti nota i košarkaške virtuoznosti sve onog izgubljenog-stila,originalnosti,skromnosti,one šutnje koje više nema.

Sada se javlja problem-to su notorni alkoholičari i niko nema prava da ih žali,to bi se sigurno usudio reć neki kvazi muslimanski/kvazi srpsko-hrvatski pod okriljem BH intelektualac, il će se ponovo neki degenerik uhvatit tastature pa pričat o „miješanom mesu“ (i dobrano po ko zna koji put pokazat primitivizam prokletinje) ili o tome šta su mogli biti po vjeropispovijesti il su i oni one komunjare koji se sad deklarišu kao zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa.Po toj prokletinji nek se prokune ko god sport kao granu društvenog života iskoristio u svrhe spomenute budaleštine da se s tim nabijaju i gomilaju frustracije debila,degenerika i ostalih čimpanzi primatnog interesovanja da nastave prosipat jeftine priče i stalnih konstantnih uvrtanja i spominjanja historije u propagadne svrhe.Dok je svijeta takvi će se uvijek rađati,nažalost u masovnom broju pošto im se gubi opozicija.

Nisam jednom bio svjedok da čovjek ne zna ni ko je taj Delibašić,nit neki koji ima vezu s progresivnim snagama koje odvlaće čovjeka od prosjeka,ne zanima ga ne interesuje ga i njegovo demokratsko pravo..Međutim,druga strana ove priče je gubljenje osjećaja raspoznavanja,diktata mediokriteta,koji su uništili iznadprosječne pa onaj koji je slovio kao lokalni idiot postaje objektivno važna ličnost,formira kult i raznim stvarima će od sebe napraviti čarobnjaka u svom poslu,predstavit se da je iznad ovoga nekom neumjesnom pričom o sebi samom.Onaj ko ne „konta“ pozadinu imat će od sebe poklonika nekakvog šunda u općenitom smislu,nije to samo muzika i način žviota(da se gubi pojam urbanog,civilizacijskog,21.stoljeće je unazadilo ljude koji gladni i obespravljeni i dalje padaju na iste fore,akcenat na prostore ove zemlje),Kinđe i slični „heroji“ bit će samo stvar neke mračne,daleke prošlosti koja je otišla u nepovrat a nije rješenje dozivati poredak,naglašavati akcenat vremena kojeg nema i koje se eto pokušava nekako vratiti,on bude i prođe ostaju li ljudi?!.

Ispovljavanje neukusa je možda otjeralo u grob te iste kao Kinđe koji su i u ta vremena doživljavali nepravdu,pa čovjeka trebaš spomenut tek kad umre što nećeš za vrijeme životnog vijeka.To je nekakvo pravilo,a zašto uopšte spominjat išta kad je bagavi jezik isuviše otrovan i pokvaren u manifestu balkanskih plemena,još gori u bjelosvjetskom okviru iako se to čini da nije.U toj demokratiji u stanju se rulja fekalisati(imam ja pravo ,ne pogledam se u ogledalo znam da sam ispravan a šupalj) na sve što mu stvara osjećaj niže vrijednosti,gubitak ljudskosti i osjećaja brata,komšije,prijatelja…i pada sistema vrijednosti(a svi vjernici,sve pametnjakovići za životne,društvene tokove o kojim nemaju pojma,još kad se sva ta hvalisavost gradi na kostima mrtvih ili živih,paunovski se kiteći tuđim perjem preraste u otvoreno gađenje ,prezir i mržnju).

Zato su protagonisti priče samo lajt motiv jednog drugog vremena u kome su živi oni koji su po parametrima bezvezni i nevažni,a drugi ostaju u prikrajku,šute.Budala progovorila pa još niko ne začeplja usta,neće ili ne smije pa možda zato iako ne pamti,svako ko ima neki motiv u životnom ciklusu svu eleganciju,kvalitet i prkos,inspiraciju može tražiti u najboljem sportašu BIH svih vremena,isto kao i drugim velikim ljudima koji će i dalje živjeti bez obzira na stalnu marginalizaciju.Ako ništa zbog borbe u masi čovječijih sjena kojih se danas stide i najveći hajvani životinjskog svijeta.

Pitanje je koliko je čovjek kao takav u stanju istrajat protiv stepena životinje.

(VisokoIN)

Više vijesti
KOMENTARI

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Visokoin.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Visokoin.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Visokoin.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.