Kako nas je Silajdžić opet vratio u 1995.

Veliku pažnju bh. javnosti privuklo je gostovanje bivšeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića u “Centralnom dnevniku” Senada Hadžifejzovića.

Iako je već u poznim godinama i gotovo je deceniju odsustvovao s političke scene, Silajdžić je nameračen da još jednom zasjedne u najvišu fotelju na državi.

Ipak, i samo gledanje jučerašnjeg dnevnika bilo bi Vam dovoljno da shvatite zašto Silajdžić u ovom trenutnu teško da može biti adekvatno rješenje za ovu poziciju.

Patetično i zabrinuto upozorava
Gledajući Silajdžićevo gostovanje, mogli biste zaključiti da zapravo gledamo neku reprizu ratnog dnevnika 1995. ili eventualno iz predizborne kampanje 2006.

I dalje nas iz samodopadne pozicije bošnjačke ratne žrtve patetično i zabrinuto upozorava kako svijet nama nešto duguje, kako se ne može pregovarati s onima koji su nas napadali, kako je zapadni diplomati nepravedno odnose prema Bošnjaci, kako se ne mogu izjednačavati oni koji su napadali i oni koji su branili, i tako u krug. Red patetisanja, red ispucavanja fraza, red grandioznih moralističkih poruka, a sve to bez ijedne jedine konkretne ideje šta činiti i kako bilo šta od brojnih problema s kojima se suočavamo riješiti. Dobro,

Ista grandiozna retorika pratila je, primjerice, i njegovu predizbornu kampanju 2006. kada nam je obećavao “100% BiH”, ukidanje Republike Srpske i šta sve ne, sve uz rušenje Aprilskog paketa ustavnih promjena kojim su se jačale ovlasti države BiH i olakšavao način odlučivanja u pravcu građanskog modela.

Elem, Haris se ni za milimetar nije promijenio. Ali svijet se promijenio iz temelja. U međuvremenu smo s kasete prešli na CD pa na USB, počeli voziti električne automobile, koristiti drutšvene mreže i plaćati preko mobitela. Ratovi u svijetu vode se negdje drugdje, a političari koji danas upravljaju svijetom mahom nisu bili na sceni 1995. i ne osjećaju, niti imaju razloga za to, ikakav moralni ili politički dug prema Bosni i Hercegovini, posebno Bošnjacima.

Koliko je Silajdžić odgovoran
Stoga, to hranjenje infantilnog bošnjačkog mentaliteta žrtve koja treba biti uvjerena da joj čitav svijet nešto duguje, da su svi dužni obavezni s njom i izgraditi državu po njenoj mjeri, ni Bošnjake ni BiH neće daleko odvesti, osim u novu deceniju mentalnog i političkog zatvora napunjenog frustracijama i neispunjenim očekivanja.

A kada se po strani ostave patetična retorika i moralističke poruke, ostaje pak jedno sasvim konkretno pitanje na koje Silajdžić nije dao odgovor niti ga je ko upitao za njega – koliko je on lično, kao osoba koja je bila među najodgovornijim za krojenje bh. i bošnjačke politike blizu dvije decenije, odgovoran što su i Bosna i Bošnjaci danas dospjeli tu gdje jesu?

Unesite komentar