da block

Kultura monologa: Smrt manjincima

da block

Ono što ‘manjinci’ nisu shvatili, jeste da je život ovdje, ako želite da se poštedite uvreda, batina i stresa, život u mišijoj rupi, sa stalnim povlačenjem pred silom jačeg, koja je postala način života

Priča mi prijatelj kako je nedavno prolazeći autom u Zenici, u njegovu saobraćajnu traku ušao vozač koji nije želio da se pomjeri. Nakon par minuta nestrpljivi vozač je izašao, došao do mog prijatelja i počeo da ga psuje. Kasnije će saznati da je riječ o osobi iz kriminalnog miljea, sklonoj tim i drugim ekscesima.

Podsjetilo me je to na jedan moj poslijeratni doživljaj sa sličnim epilogom. U kasnim večernjim satima, policija je zakucala na moja vrata rekavši kako sam pred zgradom parkirala auto pred prozorom stana na drugom spratu, a da korisniku stana smetaju izduvni gasovi!? Pitala sam da li sam napravila neki prekršaj. Kazali su mi da nisam, a jedan od dvojice policajaca ljubazno je zamolio: “Nikakav prekršaj niste napravili. Ali molim vas preparkirajte auto. Znate, taj čovjek je prijatelj našeg ministra policije. Kaže da su zajedno igrali fudbal.” I ja sam preparkirala auto i to ne u garažu, već daleko što dalje, po preporuci policajaca. Ujutro sam nazvala ministra, druga iz omladinskih dana, upitala za “prijatelja”, na šta mi je ministar zakazao sastanak. Sastanak se pretvorio u neobaveznu kafu, u kojoj nisam, bez obzira na insistiranje, dobila jasan odgovor čija je to naredba bila. Također je bilo riječ o “opasnom” momku, koji je rat proveo u srpskom, dakle “neprijateljskom”, stanu, slažući konzerve i ostale namirnice u kupatilu, u nedostatku prostora u kuhinji. Njegova supruga me je nekoliko godina prije, tačnije 1992, nakon što su srpski bombarderi u potpunosti razvalili stan iznad našeg, pristupne stepenice, a naš stan značajno oštetili, ponudila da onako sretni što smo preživjeli dvije minobacačke od 122 i jednu haubičku od 155 mm, uđemo u njihov stan. U raskošnom stanu dobrostojećih nekadašnjih korisnika, skupocjene vaze, među kojima je bilo i kineskih, gospođa je poredala uz prozore, rekavši: “ako opali, neka ih tamo radi kakve-takve zaštite!?”

Skoro 20 godina poslije, naučili smo, mi “manjinci” kako da se čuvamo žestokih momaka, onoliko koliko možemo i dokle nam oni to dozvoljavaju. Međutim, ono što “manjinci” nisu shvatili, jeste da je život ovdje, ako želite da se poštedite uvreda, batina i stresa, život u mišjoj rupi, sa stalnim povlačenjem pred silom jačeg, koja je postala način života.
Povod za ovu priču nije novi susret sa “žestokim” momcima već činjenica da su njihovi maniri postali vladajući i među nekada vjerovatno pristojnim svijetom. Radnja se događa na prilazu parkingu Olimpijskog muzeja u sarajevskom naselju Otoka. Strpljivo čekajući da kolona vozila prođe mojom trakom iz suprotnog smjera, jer je druga traka skoro potpuno blokirana nepropisno parkiranim automobilima, uhvatila sam zgodan čas da krenem očekujući da će dolazeća limuzina (Audi) iskoristiti preostali prostor od 10-ak metara u svojoj traci da se skloni. Nije. Bila je tik uz mene. Smijala se pokazujući već znate koji prst. Skoro istovremeno iza mene pojavljuje se drugo auto. Ne mogu da se vratim. Iz suprotnog smjera dolaze drugi automobili. Šaljem kćerku da pješke dođe do zgrade bazena, kako ne bi zakasnila na termin. Odmah poslije toga i sama izlazim iz auta da zamolim obezbjeđenje da ureduje, bar da zamoli vlasnike parkiranih automobila da nam osiguraju prolaz. Čovjek na ulazu nezainteresovano me gleda praveći se da se ništa ne događa. Odlazim do automobila da ga pomjerim. Sve traje par minuta. “Dama” urla na mene: “Krmačo!” Vlasnik vozila iza mog iskače iz auta, otvara moja vrata i kaže da sam udarila u njegov auto i da je već zvao policiju. Bez obzira na njegovu galamu i pokušaj da me spriječi da se sklonim, uspijevam se nekako izvući. Policija dolazi, s olakšanjem prilazim, pitaju tog čovjeka u čemu je problem. Ja kažem da pokaže gdje sam udarila u auto. On govori: “Ja to nisam rekao!?” Pitam njegovu suprugu na šta će gospođa: “Jeste, rekla sam. Udarila si nam auto!” “Ma da, sigurno niste čuli ni kad me je ona gospođa vrijeđala!”, kažem ja. “Naravno da nismo čuli, ja ništa nisam čuo”, kaže ovo lice i dodaje uzrujano “sad ćete vidjeti, ovo će ona još i na televiziji objaviti”, pali auto i odlazi, na očigled začuđene policije. Policajci su se ponašali maksimalno uljudno i profesionalno. Sami su konstatovali da su reagovali na poziv i vidjeli da se ne događa ništa!

Međutim da se vratimo Sili i Nepravdi. “Krmača” me podsjetila na vic iz Nadrealista kada protagonisti anketiraju ljude na ulici pa pitaju jednu ženu da li je čitala priču o tri praseta, na šta ona kaže da nije, jer je muslimanka. U tom kontekstu, moram priznati, da sam se u toj mučnoj situaciji u sebi nasmijala pomisliviši kako su “krmače” odavno odavde ili otišle ili protjerane, pa mi je čak i smiješna bila ova opservacija vozačice audija. Međutim, mnogo zlokobnija je konstatacija o televiziji. Kakvo smo sredstvo zastrašivanja mi napravili od televizije, posebno naše, pa se ovo lice toga više uplašilo od policije. Princip je jednostavan – ako vam vlast zakonodavna, izvršna, pa ni sudska ne može pomoći, ima ko će – batina-televizija, a tu je u svakom trenutku i jedna batinaška novina. Sve je jasno – kožna skupocjena jakna i audi neuporedivo su jači od jakne na rasprodaji stare 10 godina i opela astre starog 17 godina. Njihova djeca uvijek imaju prednost i treba da im posluži kao primjer kako mama “bije” u odnosu na našu djecu. Tome težimo, zar ne?

Zato “manjinci” bez obzira na naciju i religiju, ujedinite se i u mišije rupe, ne dižite glavu, i molim, bez ponosa i prkosa, jer ovo neće proći.

(VisokoIN/Duška JURIŠIĆ/Oslobođenje)