da block

Lako je sa seljacima, teško je sa papcima

da block

ČETVRTAK, 17. NOVEMBAR: O jednom istom događaju (sastanak lidera „šestorke“ oko konstituiranja Vijeća ministara danas u Sarajevu) da bih išta znao, moram 5-6 televizija gledati. Apsolutno najveći profesionalni odron je Federalna televizija, koja nijednu pažnje vrijednu informaciju ne nudi, informacije su njima zadnja rupa na Lagumdžijinoj svirali, oni događaje ne prenose, nego ih, prije i nego što su se desili, interpretiraju, dočaravaju…

Apsolutno je nužna rasprava o relevantnosti istraživanja stanovitog amaterskog naučno-istraživačkog društvanceta, agencije Mareco (kojeg vodi Reof Kljajić, sin profesora Vahida Kljajića, ratnog švercera humanitarnom robom i predratnog švercera diplomama FPN-a). Sve je formalno na strani istraživača (piplmetri, GALUPOVI nalazi…), al’ ja ne mogu, sve i da hoću, vjerovati da uragansku nepismenost, medijski terorizam koji vrišti sa FTV-a s pažnjom gleda iko, a kamoli dvadeset i kusur posto gledatelja. Ako je konačni cilj tog „Mareco“ pokusa, dokazivanje da smo mi imbecilna nacija, na primjeru gledanosti FTV-a, nema sumnje da je eksperiment uspio…

PETAK, 18. NOVEMBAR
Čak i u Beogradu se danas zapalilo nekoliko svijeća u znak pijeteta prema žrtvama Vukovara, hrvatskog grada koji je prije dvadeset godina na današnji dan pao u ruke krvoločnih Miloševićevih vojno-paravojnih masovnih ubica. U Sarajevu se niko nije sjetio da krajičkom oka zasuzi na tužnu obljetnicu grada nad kojim je pomahnitali, bestijalni beogradski režim „uvežbavao“ skoru opsadu Sarajeva, pokolje u Podrinju i Bosanskoj krajini, genocid u Srebrenici… Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović dva je puta bio u Srebrenici. Niko od bosanskih političara nije se nikada udostojio otići u Vukovar. Ni predsjedniku Srbije Borisu Tadiću to nije problem učiniti, ali Izetbegoviću, Tihiću, Komšiću, Radmanoviću, Lagumdžiji očito jeste…

SUBOTA, 19. NOVEMBAR
Prije redovnog jutarnjeg western-klasika na Hrvatskoj televiziji, kad god stignem, pogledam televizijsku hroniku „Hrvatske Bosne Hercegovine“. Svašta su tu može vidjeti, čuti, saznati, spoznati, ako se želi i ako se na vrijeme probudiš, što subotom ujutro nikako nije mali poduhvat. Gledam, dakle, prilog iz Drinovaca, rodnog sela braće Šimić, Stanislava i Antuna Branka, sa dodjele ovogodišnje „Šimićeve nagrade“ hrvatskom akademiku, povjesničaru književnosti, stožeru Matice Hrvatske ANTI STAMAĆU.

Šta se trebalo i imalo reći o akademsko-moralno-obiteljskom habitusu laureata Stamaća, već je napisala gotovo ogoljeno njegova kćerka Lucija, nekadašnja „Playboyaeva“ zečica („nasilje u obitelji i tako to…).

Druge nešto mene u tom prilogu kopka. Organizacijski odbor „Šimićevih susreta“ raspisao je natječaj za nagradu „Antun Barnko Šimić“ koja će se godišnje dodjeljivati za najuspješnije mlade pjesnike. „Pravo sudjelovanja imaju svi mladi pjesnici koji se školuju po hrvatskom nastavno-naučnom programu“, stoji u propozicijama natječaja.

Propozicije su tako rigorozno postavljene da nagradu sasvim sigurno ne bi mogao dobiti ni neprolazni Anton Branko Šimić: nisam siguran da je srednja škola koju je završio prije odaska u Zagreb radila po hrvatskom nastavno-naučnom planu kojeg je aminovao neki tadašnji hrvatski kulturno-prosvjetni agitpropovac Ante Stamać!

NEDJELJA, 20. NOVEMBAR
Kako je lako i jednostavno pisati kad ti je svaka stvar jasna i jednostavna, kada ti je sve poredano u glavi. U knjizi Europeana – Kratka povijest 20. stoljeća češki publicista Patrik Ourednik u oskudnih ( hašekovski razigrano) desetak rečenica, pravi historijsku elipsu između početka Prvog svjetskog rata i kraja balkanskih ratova osamdeset godina kasnije. Austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda, piše Ourednik, ubila je u Sarajevu grupa srpskih terorista. Zavjerenici su pohapšeni i osuđeni, četvorica ih je umrla u zatvorima u Češkoj. Jedan od preživjelih (Vasa Čubrilović) kasnije je postao srpski akademik i napravio program protjerivanja Albanaca sa Kosova. Taj program pokušao je u djelo provesti režim Slobodana Miloševića, ali ga je u tome spriječila intervencija NATO-a u prvom ratu u kojem ta vojna alijansa nije imala gubitaka u ljudstvu. I to je, zapravo, sve što o tim „istorijskim turbulencijama“ treba znati prosječan Evropljanin.

PONEDJELJAK, 21. NOVEMBAR
Prije 7-8 godina bivši visoki predstavnik u BiH PADDY ASHDOWN sa sobom je doveo nekog uglađenog, cakum-pakum ušećerenog tipa zaduženog za medijsku promociju, obavještajca u nastajanju, Juliana Braithwaitea. Kada sam ovoga slatkastog špijuna (toliko je oprezan, da su ga srbijanske obavještajne službe dok je radio u britanskoj ambasadi u Bogradu dokumentirale dok se na rođenoj svadbi ljubaka u „mokrom čvoru“ sa „čovjekom svog života“) nazvao portparolom, on se debelo naljutio. „Ja sam spin doktor, a ne portparol/glasnogovornik“, žustro me ukorio Braithwaite. Prvi put sam se tada suočio sa tom posvećenom institucijom „spin galaksije“. Više se ne laže, nego se „spinuje“, ono što se nekada odazivalo na gromki narodni naziv „ubleha“, sada je spinovanje…

Imam sutra neki relatitivno izazovan nastup na okruglom stolu o korupciji, nisam baš siguran da ću bljesnuti, ali ima načina da se iznutra pojačam: špinat koj je davao snagu mornaru Popaju da dođe do ljubljene Olive, preko Badže mrtvoga, danas se zove SPINAT: deset maraka kila na pijaci na Markalama.

UTORAK, 22. NOVEMBAR
Ni oholije, ni bezobraznije, ni na javnu kritiku neodgovornije vlasti, od ove „platformaške“ nikada nije bilo, niti će biti! Svako živ, kome je do smijeha bilo, sit se ismijao papanskoj crno-zlatnoj trenerci federalnog premijera NERMINA NIKŠIĆA na utakmici u Parizu. Ali, seljak se ne umije zaustaviti; ponovio isti dress code i u Lisabonu. „Lako je sa seljacima, teško je sa papcima“, nekad mi neko u uho udjenuo… „Lako je i sa papcima, zajebani su šupci“, nadodajem ja.

(Senad Avdić, Slobodna Bosna)