Martina Mlinarević Sopta: ‘Žute, gumene patkice koje nam drže glavu iznad vode’

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Kad je did bolovao nepokretan i skoro sasvim bez glasa, sa još jedinom snagom preostalom u rukama, kupila sam mu one dječje, gumene igračkice svih boja i oblika. Oduševljen bi ih prevrtao stalno po rukama, strašno ga je to zabavljalo i vježbalo njegovu motoriku koja je sve više odumirala kao cvijet pod naletom jeseni.

Jedno jutro nazvala me baba sva nasekirana i rekla: “Čuješ bona, ja oka sklopit ne mogu jer se on po svu noć igra s onim tvojim patkama, a one cijuču svaki put kad ih stisne!”

O tom ti pričam, čovječe. Kad pomisliš da sve ide nizbrdo, da se čitav svijet uparkirao između tvog potiljka i ključne kosti i da ne možeš povući naprijed, kad shvatiš da nema pravde, nema para, nema snage, nema radosti, nađi svoje žute, gumene patkice. Nađi nešto što će te činiti beskrajno sretnim. Što će držati tvoje biće na okupu i glavu iznad vode. Okruži se osjećajima i ljudima koji su programirani da ti izazivaju osmijehe. Otpepaj debile što ti sišu krv na slamku.

Ponekad nam, ako dobro ne pazimo mogu promaći sjajne stvari koje se nikad više ne vrate. A ponekad, s druge strane, pronađete prave ljude na najnepravijem mjestu na svijetu. U najlošijem trenutku.

Pamtite. Očistite memoriju za one koji zaslužuju biti unutar vašeg bića zabilježeni. Jer kad navali crnjak, ništa ne može oraspoložiti kao dah sreće na vršku jezika koju smo jednom iskusili. Kad znamo da je postojala. A kad je jednom postojala, znači da je i generalno ima. Zanemari sad što je život prečesto kurva, pa do sreće vodi 36184814 krivudavih i zajebanih puteljaka. Sreće ima itekako, i biti će je dok nas bude. Dok god budemo sreću u sreći tražili. A ne njene prikaze u trenutnim, prolaznim, materijalnim zadovoljstvima, koji nikad sreća nisu bili.

Did je imao Alzheimera. Znaš onaj Švabo iz vica što krije stvari po kući. Zapravo, ispravnije bi bilo reći da je Alzheimer imao njega. Onako nepokolebljivog, genijalnog, stamenog, koji se nije predavao čak i onda kad je skoro pet godina bio nepokretna beba prikovan za krevet. Ali najbolja stara beba na svijetu.

Kad je umro, shvatila sam da najviše mrzim onu rečenicu: “Spasili ste se, spasio se… ” To je ono kad vas ljudi tješe poslije smrti, misleći na nečiju tegobnu bolest. Možda netko, negdje tako i gleda na stvari, možda su nekome slični bolesnici preteški, ali ja sam bila u stanju zašamarati svakoga tko mi u tom razdoblju priđe s takvom misli.

Jer dovraga, kako mi život može biti spašen bez osobe koja je davala smisao svim našim životima i u čijoj smo bolesti otkrili samo toplinu, zajedništvo, borbu, iz koje pamtim samo puno ljubavi i puno smijeha? On je ta moja žuta patkica za sve crne dane.

S briljantnim i jednostavnim smislom za humor koji nije jenjavao čak ni u tim teškim trenucima, znao nas je izuti iz cipela. Jednom su tako došli neki ljudi da ga posjete, a baba je redovito trenirala njegovu uznapredovalu amneziju, pitajući ga tko je tko.

I tako sjede gosti, a baba ga upita: “Ćipa, znaš li ti tko je ovo?”

On će joj, mrtav-hladan i legendaran: “Što, zar ih ti ne znaš?!”

Više vijesti
KOMENTARI

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala Visokoin.com. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Visokoin.com zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara Visokoin.com nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila.