Mefail s 14 godina preživio proboj od Potočara do Tuzle

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Zbijeg iz opkoljene Srebrenice preživjeli su samo oni sretni. Zasjede, glad, žeđ i danonoćno bježanje kroz šume u okolini Srebrenice preživio je Mefail Dudić. Imao je samo 14 godina. Ti julski dani zauvijek su obilježili njegov život. U šumi je izgubio oca, rođake i prijatelje s kojima je dijelio školsku klupu.

Dječak od 14 godina preko noći je morao odrasti i suočiti se s najvećim mogućim zlom. Pješačenje jednim dijelom rute, kojom je prolazio tog jula ‘95. vraća mu uspomene. Nije mu se lako prisjetiti svih grozota kroz koje je prošao. Na lokalitetu Bukva, koji će ove godine prvi put biti dio trase “Marša mira”, ekipi Anadolu Agency (AA) pokazuje gdje se nalazio u toku jedne od najsmrtonosnijih zasjeda u kojoj je poginulo više od 1.000 osoba.

U ruci drži čizme tzv. mrtvare, kako su ih zvali, u kojima je prešao “put spasa”. Stanovnici Srebrenice su ih dobijali kao pomoć, a pješaćenje u njima je bilo nemoguće ni dva kilometra, jer su se raspadale.

“Imao sam 14,5 godina kada smo krenuli iz Srebrenice. Na Šušnjarima smo 11. jula imali postrojavanje. Išao sam u koloni. Silazeći s Buljima na jednu čistinu udarao nas je jedan PAM (protiv avionski mitraljez). Konstantno je pucao, otkidao je noge, ruke, ubijalo, ranjavalo. Ja sam tu zastao. Jedan čovjek me je gurao i govorio: ‘Ajde malo’. Rekao sam da ja dole ne idem i da ću zaobići taj dio. Rekao mi je da ne mogu, jer je tamo minirano”, prisjetio se Dudić prvog dana proboja do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.

Tako je i uradio. Izašao je iz kolone i zaobišao čistinu koja je bila na meti.

“Prešao sam u potok i ponovo se vratio u kolonu. Nosili smo ranjenike. Na nas su bacali otrove. Meni su se navukle bione na očima. Svjestan sam da sam u šumi, ali ne vidim ispred sebe. Sve je bila magla. Kada smo došli do te proklete Bukve tu je bilo postrojavanje. Samo što smo krenuli zapucalo je. Bila je noć, a meni se činilo da se brdo obrušavalo na nas. Pucalo je sa svih strana. Jedni su išli naprijed-nazad. Ja sam uzeo jedno drvo ispred sebe, čučnuo i nisam se pomjerao. Pored drugog drveta jaukao je moj drug Mesud Mustafić, koji je sad živ”, ispričao je Dudić.

Kada se malo smirilo, pomjerili su se nekih 50-tak metara, na jedno uzvišenje.

“Nosio sam Mesuda, pomogao mu kao drugu. Bio je ranjen. Tu sam ga ostavio jer nisam mogao dalje. Nije htio da me posluša. Rekao sam mu: ‘Drug, Bog neka ti bude na pomoći’. Nije se gledalo da li je u pitanju mlada ili stara osoba, žena ili dijete. Samo su pucali u živo meso”, rekao je Dudić.

Međutim, tu nije bio kraj golgoti. Oko 200 ljudi, među kojima je bio i Dudić, opkoljeni su, zarobljeni i odvedeni u Sandiće. Poznato je da je oko 1.000 zarobljenika s livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje su ubijani od 13. jula.

“Troje nas je pušteno, ostali su pobijeni. Tu mi je ostao otac, komšija Aziz, Enes kojeg sam poznavao, Bekir i njegov sin Eldin… Tu su mene pustili u autobus”, pojasnio je Dudić.

Međutim, tokom puta autobus se zaustavio i morao je izaći.

“Sve je bilo naoružano do zuba. Vidio sam i da nema osoba mog uzrasta. Sve su bili starci, žene i djeca. Išao sam sa ženama i djecom”, rekao je Dudić.

Kada je, tada dječak, Dudić shvatio da je riječ o neprijateljima i da mora da glumi povredu počeo je da vuče nogu za sobom kao da je invalid.

“Stigla me moja školska prijateljica Senida Malić iz Potočara i pitala me da li sam ranjen. Tada smo naišli na jedan rov iz kojeg je izašao čovjek s povezom preko glave. Psovao mi je majku i uperio pušku u mene govoreći: ‘Ko je tebe tolikog pustio’. Rekao sam da je vojska. Vratio me nazad. Svi idu gore, a ja se vraćam nazad. Išao sam 50-tak metara i vidim oficira iz JNA. Priđem i kažem da mi ne daju da pređem. Pitao je ko mi ne da i psovao. Rekao mi je da idem i da kažem da je on rekao da mogu proći. Pojasnio sam da je problem u tome što je vojnik pijan”, prisjetio se Dudić momenata kada se borio za svoj život.

Tada je ovaj vojnik, na kojeg je naišao na putu, uzeo kutiju cigareta, uzeo papira iz nje i napisao neku poruku.

“Nastavio sam put prema rovu. Na nekih 15 metara isti vojnik je izašao i repetirao pušku na mene. Dao sam mu papir, a kada je pogledao, psovao je majku i njemu i meni. Rekao mi je da prođem. Tada sam počeo trčati sve do tunela, a tamo sam prepoznao jednog našeg borca koji je ranije otišao za Tuzlu, bio je ranjen. Rekao je: ‘Prolazite, preživjeli ste’. Prošao sam tunel i tu sam pao u nesvijest”, ispričao je Dudić za AA.

To je bio treći dan proboja do slobodne teritorije, tačnije Dubrava.

“Bio sam iznemogao, gladan, žedan, bez obuće…”, rekao je Dudić pokazujući uništene cipele u kojima je prešao put do slobode. Od njih nije bilo nikakve pomoći.

Bile su veće za dva-tri broja veće.

“Čuvam ih kao zlato. To mi je uspomena. Najgore od svega mi je kada sam sjeo u autobus, a otac ostaje i lomi ruke. To mi je bilo najgore”, rekao je Dudić kroz suze.

Vratio se u svoju Srebrenicu gdje živi s porodicom. Bori se da živi u gradu u kojem je rođen i proveo jedan dio djetinjstva.

Više vijesti