Mnogo ljudi, malo duša …

Autor: Enisa BUČUK

Dok si mlad imaš pred sobom otvorena sva vrata,svjestan si da možeš sve što poželiš i da imaš dovoljno snage da se nosiš sa svim životnim nedaćama.Možeš putovati,sanjati i ostvarivati te snove,možeš voljeti svakog čovjeka i svaki ti čovjek može , u neku ruku,donositi sreću.Ali,šta se desi kada ostariš?Gdje nestaju snovi,nada,želja,moć,snaga?Gdje nestaje osmijeh ,gdje nestaje život u čovjeku,a gdje počinje priprema za ono što je svakim danom sve bliže ?

Prečesto djeca žele da odrastu jer misle da je svijet odraslih mnogo bolji.Stariji,oni koji su prošli dosta,uvijek kažu da bi sve dali kada bi samo jedan dan mogli ponovo biti mladi, ponovo biti dijete.Često razmišljam o tome, pa pronalazim istinu u Marčelovim riječima ” Deca ne žele da budu deca. ‘Oće moć i slavu na keca . . . Ti ne znaš , da nikada vise nećes biti ponovo klinac, nikad toliko snova u džepu i taj divni inat.”

Istini za volju, kad se sve sagleda, starijim ljudima je svijet siv jer su već na kraju staze i imaju previše vremena da preispituju svoje postupke iz ranijih dana. Ako naiđu na neku grešku,bore se sa samim sobom u sebi, jer su nesposobni da bilo šta promijene. Ali zato mlađi naraštaj ima mogućnost da barem malo usreći starije ljude,makar jednim osmijehom ili sitnicom koja njima znači itekako mnogo.Oni nama zauzvrat daju znanje o životu i njegovim vrijednostima,a to je ono najbitnije što svaki čovjek treba da nauči.

siromastvo

Baš neki dan ulazim u pekaru u kojoj se nalazi prodavačica i neki stariji čovjek sijede kose.Dok ja razmišljam šta ću,vidim kako deda vadi iz dzepa nešto siće i plaća pola kile sirnice koju je kupio.Uzima kesu i ljubazno pozdravlja prodavačicu. Ja kupujem kifle i svračam do trafike da dopunim kredit.Idući tako od trafike prema Pulsu, srećem ponovo tog istog dedu i u srcu mi se steze. Deda stoji ispred Pulsa,oko njega je desetak pasa lutalica,a on driješi kesu i daje im SVOJU sirnicu da jedu.Psi sa nestrpljenjem čekaju hranu koju možda nisu kušali danima,a nemaju pojma da taj isti čovjek koji im je daje,mozda takodjer nije danima nista jeo.Uprkos tome,deda im je podijelio svoju sirnicu i krenuo dalje niz put, praznih ruku. Nemoguće je opisati kakav je osjećaj u meni probudio taj čovjek.

Njegova humanost i želja da životinjama da hranu jednostavno tjera čovjeka da se zamisli. Skoro niko od mlađe populacije to ne bi uradio,odvojio svoj dzeparac i kupio hranu za pse. A deda je od svoje penzije to uradio.Pomislila sam u tom trenutku koliko se nehajno ponašamo prema starijima.Koliko puta vidimo da neka stara baka prelazi ulicu sa teškim kesama,a niko da priđe i da pomogne.Koliko sam samo puta bila svjedok nepoštenja vozača na semaforu, oni iako vide da je starica invalid i da kleca preko pjesačkog,oni uporno trube jer njima se ,Zaboga,žuri. A nemaju pojma koliko bi ta starica možda i sama zeljela da nema fizički nedostatak i da može brže da ide.

To me vraća na jednu situaciju iz prošle godine pred Ramazan. Vraćala sam se iz škole i krenula prema naselju Luke. Usput sam srela mnogo mladih ljudi koji se također vraćaju iz škole.Ali sam isto tako srela starog ,sijedog čovjeka koji u kontenjeru traži hljeb za večeru. Kopao je i rovio svojim mršavim rukama,ne bi li našao makar nešto što je jestivo.A ja sam se pitala koliko je njemu teško što mora to raditi po stare dane. I svaki put kad se iftarim,sjetim se tog dede koji i ne zna da postojim,a naučio me mnogo ćemu.

Jedna kafica koju ćete skuhati svojoj nani ili dedi vas ne košta mnogo,ali zato njima znaći sve.Ručak koji ćete im donijeti ili šetnja u koju ćete poći s njima,uljepšat će im staračke dane.
Udijeliti proscu koji je star,najveći je sevap jer on nije više sposoban da se sam izdržava i da radi,a Bog nije spreman da ga uzme sebi.

Omladina je, u totalu, neobazriva prema starijima ,a upravo njima trebamo zahvaliti sto smo ustvari živi i sto su oni stvorili sve ovo što mi danas imamo. Zato, ako ikada vidite staricu da nosi teške kese,pomozite joj, ako vidite dedu koji je gladan,nahranite ga. Ako možete, pomozite starijima, jer njima je pomoć najpotrebnija i oni je itekako znaju cijeniti.

(VisokoIN)