Iz sarajevskog “Muzeja zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995” još ni jedan posjetilac nije izašao bez mučnog izraza lica, a svaki izloženi predmet govori o bolnoj prošlosti ubijenih u ratu, jer njihova ‘mrtva usta ne mogu’.
To je projekt “kulture sjećanja” koji na vjerodostojan, simboličan i slikovit način prikazuje razmjere počinjenih zločina, kao i karakter rata u Bosni i Hercegovini.
Ovaj muzej obiluje bogatom arhivskom građom, a posjetnice najviše potresaju priče o predmetima koji su pronađeni kod ubijenih i govore o njihovim posljednjim trenucima.
Jedan od takvih predmeta je, između mnoštva drugih, konopac kojim se muškarac u ljeto 1995. godine, nakon dana i dana pješačenja na “Putu spasa” od Srebrenice do Nezuka objesio zbog umora ili straha da će pasti u ruke onih koji su pobili oko 8.000 njegovih sugrađana.
Tu je i video kaseta, snimljena u martu 1994. godine u Srebrenici, porodični snimak Begića poslan u Holandiju preko UN-ovog vojnika, a koji prikazuje život nakon proglašenja Srebrenice zaštićenim područjem.
– Molim te, nemoj nam slati pare jer one nama ne mogu nikako ovdje značiti. Kad mi ovdje ne možemo da živimo jedan normalan ljudski život, bar vi to iskoristite i živite kako treba – riječi su jednog od članova porodice Begić.
Predmeti u koje svaki posjetilac u nevjerici zuri su i dvoje kliješta, jednima su gnječene genitalije u logoru “Čelopek” u Zvorniku, a drugima lomljene kosti, čupani zubi i nokti logorašima u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić” u Bratuncu.
Drvena tamburica je također dokaz života u Srebrenici prije genocida. Mnogi Srebreničani su pravili predmete od drveta, najviše tamburice, koje su davali UN-ovim vojnicima za hranu.
Posebna prostorija ovog muzeja je i “Soba srama”, ispunjena karticama na kojima su slike i presude 270 zločinaca, osuđenih samo za najteže ratne zločine, ukupno na 16.000 godina zatvora.
Među njima je i kokarda Milana Lukića, doživotnog osuđenika za pokolj muslimana u Višegradu te naredba Gorana Jelisića, brčanskog krvoloka koji zahtijeva da ga zovu “Adolf”.
Uposlenici Muzeja su nedavno napravili i simulaciju minskog polja te postavili mapu ovih polja u BiH, kako bi se stranci uvjerili da i nakon 25 godina prijeti velika opasnost za sve.
U sastavu muzeja su, između ostalog, i arhiv i izložba Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i prostori koji govore o zločinima protiv čovječnosti, logorima, zločinima počinjenim nad djecom, masovnim grobnicama, genocidu u Srebrenici, te video izjave i svjedočenja žrtava, kao i projekcije filmova – “Rat u Bosni i Hercegovini”, “Gradovi pod opsadom”, “Njihovim očima (Svjedoci pravde)”, “Kraj nekažnjivosti – Seksualno nasilje pred Tribunalom”, “Zločin pred Tribunalom” (Prijedor, srednja Bosna, Višegrad) i “Dubrovnik i zločin nad kulturnom baštinom”.
Na samom ulazu u Muzej nalaze se najpotresnije fotografije nastale prilikom ekshumacija u masovnim grobnicama na području Bosne i Hercegovine, kao i samica u kojoj su prikazane sve strahote kroz koje su prolazili logoraši.
Uposlenici Muzeja su u razgovoru za Fenu kazali da muzej dnevno posjeti oko 50 građana i stranaca, te najavili izgradnju biblioteke i istraživačkog i edukacijskog centra.
Mrtva usta ne govore, ali zato “Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995” će svijetu i dalje vjerodostojno pokazivati šta se desilo u Bosni i Hercegovini tokom agresije.
