Diplomatija BiH, ako nije radila štetu svojoj državi, nije bila ni korisna. Jedino ministarstvo koje nema ni plan ni program, čije poslovanje zaklanjaju „velovi iz 1001 noći“, upravo je ono vanjskih poslova. Uspjesi poslijeratne bosanskohercegovačke diplomatije mogu se mjeriti gramima. Osim nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti UN, malo čemu je Ministarstvo vanjskih poslova doprinijelo bosanskohercegovačkom razvoju i poboljšanju njene slike u svijetu. Tako je rezime rada ministarstva u posljednjih pet godina više spadao u domen žute štampe po broju skandala.
U tome je prednjačio bivši ministar Sven Alkalaj, koji je u državi jedva boravio, a na svoja je putovanja tokom samo jedne godine potrošio oko 750.000 eura. Najviše se pojavljivao u Americi, ugovarao nižerangirane sastanke u Australiji, i to redovito u vrijeme teniskog prvenstva, te egzotičnim državama. Izvještaje o putovanjima i njihovim efektima nije podnosio, ili makar rijetko. Uz skandale koji su tresli Ministarstvo zbog njegove netrpeljivosti prema pojedinim saradnicima, i diplomatski gafovi, zemlju su koštali mnogo – i novca i ugleda.
Ekonomski rezultati bosanskohercegovačke diplomatije u vidu stranih investicija, izostali su, kako se pravdalo revolucijama, nemirima i ekonomskom krizom. Izostao je i efekt u samom radu Vijeća ministara, gdje je Alkalaj ubjedljivo neefikasan. Ministarstvo kojim je rukovodio, nije utvrdilo niti jedan zakon. Toliko o bivšem.
Ni sadašnji ministar vanjskih poslova, Zlatko Lagumdžija, ne radi dovoljno na poboljšanju stanja. Prema nalazima CCI, ovo ministarstvo je i jedino u Vijeću ministara BiH koje nema utvrđen program rada za 2012. godinu, navodi koordinator u CCI, Denis Telić:
„Na taj način rade vrlo netransparentno i neodgovorno njihov posao. A kako ćemo znati da li rade efikasno, ako nemaju postavljen plan koji bi građani mogli pratiti i koji bi nam pokazao koji su to strateški interesi BiH i naših diplomata, na čemu će se djelovati tokom 2012. godine. Apelovali smo i sam predsjedavajući je u svom uvodnom govoru rekao da će to biti ispravljeno. Prošlo je već pola godine, a mi ni dalje nemamo plan rada tog Ministarstva.“
Rastrošnost u vremenu kada cijeli svijet racionalizuje troškove svoje diplomatije, najočitija je na primjeru prošle godine, kada je za svega devet mjeseci potrošeno oko 40 miliona KM, a uspostavljeni su odnosi sa tek tri zemlje: Kongom, Antigvom i Republikom Saveza Mianmar.
BiH ima 56 diplomatsko konzularnih predstavništava, koji džepove bh. građana svaki mjesec olakšaju za oko 125.000 eura, ili milion i po eura godišnje. Trenutno je gotovo polovina prazna. Tačnije, u 21. DKP-u nema čelnih ljudi.
Za mnoge, po uzoru na svjetske trendove, moglo bi se uvesti pravilo da se sa jedne lokacije pokriva više zemalja. No, to ne može proći jer je BiH zemlja u kojoj racionalno nema podršku, kaže bivši ministar vanjskih poslova Mladen Ivanić.
„Zaista trošimo silne pare na zakup prostora. Zaista imamo jako puno diplomatskih predstavništva. Na prostoru saudijskog poluostrva imamo i Katar i Emirate i Saudijsku Arabiju i Kuvajt – jako puno diplomatskih predstavništva koja u stvari nemaju toliko veliku ulogu, a ipak koštaju. Svaki pokušaj racionalizacije se uvijek tumači kao udar na jednu, drugu ili treću etničku grupu. Istinskog pristupa tu i nema“, navodi Ivanić.
Zamazivanje očiju
U posljednje vrijeme u BiH se insistira na takozvanoj ekonomskoj diplomatiji, što je, kako smatra Ibrahim Đikić, ambasador u penziji, zamazivanje očiju javnosti.
„Lobira se prije svega za cjelokupne interese BiH, pa u okviru njih i za ekonomske, kulturne, političke i tako dalje. Smiješno je govoriti o situacijama u kojima mi imamo ambasade sa jednim ili dvojicom diplomata, da možemo govoriti o stručnjacima samo za ekonomsku diplomatiju ili za neke druge vidove diplomatije“, ocjenjuje Đikić.
O tome da se region zajedničkim snagama ujedini na diplomatskom polju, kako bi se smanjili troškovi, za sada nema govora, vjeruje Đikić:
„Imajući u vidu ovu našu nedavnu istoriju i nepovjerenje, koje je još uvijek dobrim dijelom ostalo, teško je u to vjerovati. Bilo je nekih pokušaja na konzularnom planu na kojem je to najvjerojatnije i najlakše postići. Koliko znam, osim deklarativnog izjašnjavanja za to, ništa konkretno nije urađeno.“
Još jedan od problema jeste i taj što se na dimenziju vanjskih poslova odražavaju unutrašnja previranja, od stranačkih do političkih, napominje Telić:
„Naši ambasadori, konzuli i uopšte predstavnici u ambasadama i dalje ne odgovaraju, po institucionalnoj hirearhiji, ministru vanjskih poslova. Ti ljudi i dalje odgovaraju šefovima svojim stranaka. Kako oni rade svoj posao, ukazuje na to da u BiH imamo jedan tempo gdje pada iz godine u godinu priliv stranih sredstava.“
I nakon izbora, koji su održani prije dvije godine, svjedoci smo da s Briselom BiH uglavnom komunicira na nivou stranačkih lidera, a ne diplomatije. Jer, ne može se reći da BiH nema na dnevnom redu EU institucija – ima, samo ne po dobru. Na sav glas pozivaju lidere na uspostavu vlasti, prestanak nacionalističke retorike, ukidanje diskriminacije iz bh. Ustava, ili usvajanje budžeta.
A kad smo kod budžeta, kao njegov sastavni dio za 2012. godinu našao se i dokument pod nazivom „Pregled višegodišnjih projekata“. Sačinile su ga institucije BiH, a prema njemu je za kupovinu, opremanje, rekonstrukciju i investiciono održavanje objekata u diplomatsko-konzularnoj mreži namijenjeno 7,5 miliona KM. Ove godine potrošit će skoro dva.
A kako se inače troši, pokazuje još jedna nelogičnost – za smještaj bh. ambasade u Rimu mjesečno se plaća 5.600 eura. Još 600 eura kirije izdvaja se za smještaj konzularnog odjeljenja ambasade – u istom gradu.
(VisokoIN/RSE)
