Kada je 9. decembra 2016. godine Ustavni sud BiH donio odluku po apelaciji u slučaju Ljubić, a HNS već sutradan, promptno sazvao press konferenciju na kojoj je strateški i vrlo smišljeno predimenzionirao sadržaj same presude, naglašavajući joj značaj koji ona uopće nema, a sve zarad svojih političkih ciljeva, malo je ko slutio da će pitanje izmjena Izbornog zakona BiH u sljedećih pet godina biti jedno od glavnih političkih pitanja u državi.
Čitavu 2017. i 2018. godinu trajala je bespoštedna politička i medijska borba u vezi s pitanjem izmjena Izbornog zakona. Zvaničnici HNS-a tvrdili su da bez izmjena Izbornog zakona uopće neće moći biti održani izbori, a u tome ih je svesrdno, oštrom retorikom podržavao zvanični Zagreb i tadašnja predsjednica Hrvatske. Išlo se toliko daleko da se prijetilo i novom agresijom na BiH. Vrijeme je, međutim, pokazalo da se i po ovom izbornom zakonu, izbori mogu održati. Trebalo je dakle samo izdržati pritisak i ne pokleknuti pred zastrašivanjima.
Vrijeme je također raskrinkalo HNS-ovu tezu, da bez implementacije presude Ustavnog suda BiH, odnosno bez njihove interpretacije neće moći biti implementirani izborni rezultati. Pokazalo se da ništa od toga nije bilo tačno. Prvo je stari saziv CiK-a kojeg su kontrolisali Čović i Dodik donio uredbu o popunjavanju Doma naroda, čime je implementiran skromni sadržaj presude u slučaju Ljubić, i vlast je na državnom nivou formirana. Doduše tek godinu dana nakon izbora, ali ne zbog Izbornog zakona nego zbog zatezanja oko ANP-a i NATO-a.
Združena ofanziva zvaničnog Zagreba i HNS-a, koja je vođena u te dvije godine, od donošenja presude u slučaju Ljubić do oktobarskih izbora 2018. godine nije urodila plodom, kao što s tim u vezi nisu efekat dala blefiranja koja su govorila da izbore neće biti moguće održati. Međutim, nije sve tako išlo glatko, i nije ta ofanziva bez truda odbijena. Bilo je trenutaka kada se činilo da kod stranaka sa sjedištem u Sarajevu postoji spremnost da se prihvate zahtjevi Zagreba i HNS-a.
SDA suočena sa gubitkom polovine parlamentaraca na državnom nivou, iskazivala je najblaže rečeno neodređene stavove po pitanju izmjena Izbornog zakona. S druge strane, 2017. godine, paralelno je propao pokušaj političkog ujedinjavanja SDP-a i DF-a, te će ove dvije stranke u predstojećem periodu preći u fazu brutalnog sukoba i bratoubilačkog rata iz kojeg će obje stranke izaći potpuno politički osakaćene. U svemu tome mogli su uživati jedino hrvatski separatisti, koji su imajući u vidu taj haos na probosanskoj i građanskoj sceni, vrebali svoju priliku, i nadali se da će konačno u Sarajevu pronaći partnera koji je spreman da pristane na etničke izborne jedinice u FBiH.
U istom periodu održan je niz sastanaka između lidera političkih stranaka, kao i sastanci uz medijaciju međunarodnog faktora. Svi ti sastanci nisu polučili rezultat, pa ni onaj posljednji prije oktobarskih izbora 2018. godine, održan na proljeće iste godine, a kojem su prisustvovali Matthew Palmer i tadašnja ambasadorica SAD u BiH Maureen Cormack.
Niti su na tome sastanku prihvaćeni HNS-ovi prijedlozi, niti sa druge strane prijedlozi SDA, i prijedlozi SDP-a i DF-a o izmjenama Izbornog zakona BiH. Međutim, činjenica je također da HNS nikada do tada nije bio bliži u ispunjenju svoga cilja. Međunarodni zvaničnici bili su spremni prihvatiti sve ono što je dogovor domaćih lidera. Na tome sastanku, SDA se držala prilično rezervisano i prema prijedlozima HNS-a i prema prijedlozima građanskih stranaka. Otežavajuću poziciju za probosanke stranke činio je stav lidera SBB-a Fahrudina Radončića koji je grozničavo podržavao zahtjeve HNS-a i vršio pritisak na SDA. Jedini koji su eksplicitno bili protiv HNS-ovih prijedloga bili su Željko Komšić i Nermin Nikšić te je zbog njihovog protivljenja HNS ostao ‘kratkih rukava’. Bili su to posljednji pregovori oko izmjena Izbornog zakona BiH prije izbora 2018. Izbori su održani. Dragan Čović je izgubio funkciju člana Predsjedništva, čime je onemogućeno da zajedno sa Miloradom Dodikom kidnapuje Predsjedništvo BiH.
Bez uvida u ovaj kratki historijat borbe oko izmjena Izbornog zakona BiH nije moguće razumjeti sadašnje pozicije političkih stranaka koje su dijelom promijenjene. SDA se evidentno zbog savezništva sa Komšićem, po pitanju Izbornog zakona pomakla ka centru i građanskom principu, sklanjajući po strani etničku dimenziju, dok sa druge strane SDP koji je građanska stranka pliva u sivoj zoni i emituje zabrinjavajuću šutnju koja je na temi Izbornog zakona krasila SDA.
S druge strane, SDP-ov partner Elmedin Konaković, predsjednik stranke Narod i pravda, nedvosmisleno staje uz HNS-ovo etničko odnosno legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda, dok SBB i Radončić koji također gaje dobre odnose sa SDP-om, ostaje dosljedan u svojoj naklonosti HNS-u. Ono što međutim zabrinjava jeste činjenica da SDP kao građanska partija ne šalje nikakve znakove upozorenja ka NiP-u i SBB-u, obzirom da jedna stranka građanske reputacije kakva je SDP sebi ne bi smjela dopustiti da njihovi partneri otvoreno zastupaju etničke političke koncepcije koje mogu dovesti do podjele države po etničkom principu, a možda i do njenog nestanka.
No, nakon sinoćnjeg nastupa lidera NIP-a Elmedina Konakovića na N1 kontaktirali smo Nikšića koji je za Patriju kazao da nema nikakvu dilemu i da bi uvijek između Komšića i Čović izabrao Komšića.
“Na našoj političkoj sceni opstaju i ostaju najcrnji nacionalisti. U tom odnosu snaga možemo do kraja života ostati opozicija ili probati nešto promijeniti. Pročitao sam nastup Konakovića koji je kazao kako je apsolutno protiv prijedloga predsjednika HDZ-a za popunjavaje Doma naroda. Ponovio je još jednom da je protiv da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Dakle, slažemo se polovično bar oko Doma naroda. Da su u Predsjedništvu izabrana dva ili kojim slučajem sva tri člana iz građanskih stranaka to bi bio jedini način da svežemo frustraciju ne samo Čoviću nego svim etnonacionalnim strankama. Naravno, potpuno smo saglasni da bismo to imali barem iz FBiH da nije pokraden Denis Bećirović. Ali da će proći još puno vremena da budu sva tri to je također tačno. Ali bilo bi dobro da tako bude bar iz Federacije BiH na sljedećim izborima. Prema tome, Konaković ili bilo ko drugi može da misli šta hoće, imamo Ustav i Izborni zakon i bez promjene ostaje ovako kako jeste. A promjene mogu biti samo u pravcu provođenja presude, a ne Draganove Dinine ili Bakirove želje”, kazao je Nikšić.
Istine radi, lider SDP-a Nermin Nikšić prije samo nekoliko dana poručio je da SDP po pitanju Izbornog zakona stoji uz SDA. Nikšić je tom izjavom zauzeo poziciju zbog koje su ne tako davno iz SDP-a imali želju da Komšića zbog koalicije sa SDA proglase izdajnikom, fakturišući mu grijeh stajanja uz SDA po pitanju Izbornog zakona. Pa ipak, za Nikšića i SDP, korisnije od slaganja sa SDA bilo bi da se poput potpredsjednika ove stranke Vojina Mijatovića odrede o djelovanju NiP-a i SBB-a u korist etničke politike HNS-a, a na štetu građanskih stranaka, ideje građanske države, i u konačnici na štetu SDP-a.
Jer očito je da se na dvije stolice neće još dugo moći sjediti. Ne može se istovremeno sjediti i na građanskoj stolici koja se protivi etničkom predstavljanju, i na Konakovićevoj ili Radončićevoj stolici koja etničko predstavljanje podupire. U borbi oko izmjena Izbornog zakona, koja je decenijska a možda i generacijska borba, SDP kao najjača građanska stranka sebi ne može dopustiti takav luksuz, kao što ga Nikšić i Komšić sebi nisu mogli dopustiti na gore već pominjano proljeće 2018. godine.
Sada je evidentno da je napravljena greška jer se SDP vezao za NIP, a DF za SDA. Takvi omjeri snaga nemaju nikakvu budućnost ni perspektivu dok se ne ujedine građanske opcije.
