Haris Sejdić radi za sve vojske I policije u regionu
Haris Sejdić jedan je od onih tešanjskih biznismena koji jako drži do toga kako će ispasti u novinama. Kada smo ga na kraju razgovora pitali da li možda ima neku pristojnu fotografiju koju bi mogli objaviti uz ovaj portret, uporno nam je turao neku fotku na kojoj je uslikan u dizajnerskoj košulji boje pink. On bi možda da mu se tepa i da izgleda kao gej, ali u toj košulji – ne samo da djeluje kao pravi pederčina – već se i šeretski smije. Zapravo, ukupan ‘umjetnički dojam’ sa te fotografije je da ovaj čovjek malčice provocira obične smrtnike. I u nekim drugim situacijama njegovo ponašanje može zaudarati na kofrchenje and kurchenje. On, naprimjer, uvijek vozi najnovijeg audija A6, ne računajući terence, džipove, etc, etc… “Ali, za nekoga ko je 20 godina u ozbiljnom biznisu”, pravda se, “to je standard”. Tako je posljednje pitanje postalo, ustvari, prvo: trebaju li se superuspješni poduzetnici pokazivati.
Kao Cristiano Ronaldo
“Prvo, relativno je to da li je neko bogat ili nije. Imam kamione, ali nemam avione kao što ih imaju neki (čak) i u Tešnju. Nemam ni ljubavnicu koja je bila mis Crne Gore i Hrvatske. Uostalom, u Tešnju ti je svaki četvrti – peti čovjek na neki način imućan. I, ovo sa košuljom nemoj objavljivat’, to je zafrkancija. Zapravo, i nije – jer me Amela (njegova žena, op. H.R.) stalno nagovara da nju obučem kad treba da ispadnem lijep, haha”, pola u šali pola u zbilji kaže Haris, ne odgovorivši. Insistirali smo: da li je stvarno šminker i voli li da bude viđen.
“Nije onako kako izgleda. Ne rasipam ja novac. Ne ćorlučim, ako želite na čistom bosanskom jeziku. U školi sam učio, a vjerujte da se i ja toga držim, da je i engleska aristokracija smatrala rasipanje novca nepristojnim. Trošenje novca i javno pokazivanje bogatstva za njih je bila zanimacija skorojevića. Taj bonton je jako koristan: bogata aristokracija svojim relativno skromnim životom (u odnosu na život kakav bi mogli da si priušte) ustvari se trudi da ne izaziva zavist kod prosječnih građana, i time štite svoju imovinu”, pametuje ovaj Tešnjak.
Haris Sejdić je, i to je možda najpreciznije, poput Cristiana Ronalda. Ljudi ga doživljavaju u crno-bijelim slikama: ili ga vole, ili ne vole. Ovi što ga ne vole, misle da je odviše sebičan i bahat. On, ustvari, i odaje takav dojam ako se s njim družite samo jedan dan. I, baš kada pomislite da je teška tvrdica (jer se u kafani teško laća prvi za novčanik), on vas iznenadi sa svojom (anonimnom) velikodušnošću. Kao onda kada su Ronaldovi mrzitelji otkrili da je on zapravo veliki filantrop, jer je u tajnosti davao milionske donacije za palestinsku djecu i ostalu svjetsku sirotinju. Tada je na Facebooku, primijetili ste, prestao biti šupak. Uz Ronaldovo ime sada stoji: respect. Tako je i sa Harisom Sejdićem: samo na prvi pogled izgleda da je – onakav kakav mislite da jest.
Više sreće nego pameti
Haris nije repa bez korjena. Njegov otac Muharem Sejdić (bio) je mudar čovjek. On nije samo još jedan provincijski tajkun kome se posrećilo. Znao je da situacija u kojoj ćeš imati više sreće nego pameti, ne može trajati vječno. Ubraja se među rijetke biznismene koji su još prije rata završili gimnaziju a onda išli na više škole u Sarajevo i Hrvatsku. On je, naime, kao obrazovan čovjek koji ulazi u poduzetničke vode, znao da će se nakon rata vrlo brzo morati uspostaviti kakva-takva pravila. I da će se tada odnos snaga između pameti i sreće, promijeniti: ovaj put ćeš morati imati više pameti nego sreće. “Šta će se desiti kada te sreća napusti, a pameti nemaš?”, upozoravao je tada Muharem. Njegov sin kaže da je stalno ponavljao da “ne treba biti budala i misliti da ponedjeljak od kojeg će početi pravna država, nikada neće doći”. Kao i većina privatnika i poduzetnika, i Muharem Sejdić je sa biznisom krenuo u posljednjoj ratnoj (1995.) godini, mada je ozbiljno poslovanje, naravno, započelo od 1996. U početku se bavio samo otkupom sirove kože. Firmi je dao ime Koteks, koja je u manjim serijama ubrzo počela proizvoditi i kožnu konfekciju (jakne) i galanteriju.
“Moj otac je i te prve poslijeratne godine, za razliku od tada ‘divljih kapitalista’ igrao po pravilima. Naivno je misliti da mu je to bilo nepotrebno. Jer, primjedba ‘šta ćeš ti igrati po pravilima kad niko oko tebe ne igra po pravilima’ – nije na mjestu. Zašto? Zato što se vrlo brzo dogodila ‘prirodna selekcija’: većina novopečenih poduzetnika koji nisu imali nikakvih škola – a njih je tada bilo preko 90% – propala je. Izgubili su se kada je profunkcionirala država. Od njih je samo manji dio preživio početnu tranziciju. Moj babo je bio oprezan: ‘Možda te niko neće pitati kako si zaradio prvi milion, ali ako stalno budeš tražio rupe u zakonu kojih (više) nema – nadrlj'o si! Propašćeš ko Grčka, a možda otići i u zatvor!'”, pamti Haris očeve lekcije.
Još u bivšoj SFRJ, Muharem Sejdić stekao je veliko iskustvo. Bio je treći čovjek u hijerhiji firme koja je zapošljavala gotovo hiljadu radnika – i to upravo u istoj branši u kojoj sada njegov sin, zajedno sa sestrom Adisom, doživljava vrhunac. Tada je i malog (desetogodišnjeg!) Harisa, dok je trajao raspust, često vodio sa sobom na službena putovanja. “Upijao sam svaku riječ sa poslovnih razgovora”, kaže Haris. Muharem se 1992. uključuje u odbranu zemlje, a iz rata izlazi kao ratni vojni invalid.
Otac je želio za svog sina Harisa najbolje: u januaru 1996. odveo ga je u Italiju da ga upiše na fakultet. Ali, tada se za tu zemlju nije mogla dobiti dugoročna viza. Tako se Haris morao zadovoljiti ‘skromnim’ Ekonomskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu na kojem je diplomirao 2004. godine. Kasnije je na banjalučkom Univerzitetu i magistrirao, a tema je bila Utjecaj primjene poduzetničke strategije tržišne niše na razvoj malih i srednjih poduzeća u BiH. Trenutno je doktorant na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. On je možda išao ‘obrnutim’, ali ‘ispravnijim’ putem: prvo je imao praksu, pa je onda sve to potvrđivao u teoriji. Zbog toga Haris u budućnosti ne bježi ni od akademske karijere: “Mislim da bih studentima imao šta reći”. Čovjek je već objavio jednu knjigu, a piše čak i roman u kojem je glavni junak njegov djed. Njegovu ambiciju, naime, ne treba potcjenjivati – pogotovo ako se zna da u budućnosti želi postati predsjednik nečega važnog. “Još nije vakat, jer mi se za to još nisu poklopile zvijezde u horoskopu”, smije se ovaj vodolija.
Prava je istina, otkriva dalje Haris, da njegov otac, generalno, ima konzervativan pristup poslovanju. Kada se gleda sa strane, možda sve što radi ide nekako sporo. To je zato što je njegova životna – dakle, ne samo poslovna – filozofija bila da će uvijek preferirati (dugoročnu) stabilnost nauštrb brzine. “U nekim situacijama ja se ne slažem s njim, jer neke stvari želim napraviti brže”, kaže Haris. “Oprezni mudrac, moj babo, uvijek kaže – neka prenoći. I to ne samo jednu noć. Nekada ga, doduše, i ubijedim u svoje stajalište, ali ne dao Bog da onda pogriješim!”
Ali, nije Muharem Sejdić konzervativan i usporen zato što ima zastarjele poglede na biznis. “Imaju tu, znate, upliva i vjerski principi”, opravdava Haris svog oca. “On je, naime, prije više od 20 godina obavio hadž i ne želi ništa (uzeti) što nije halal. Dakle, sve ono što je na brzinu i sto tukne na nepošteno – ne želi. Kaže da je uvijek mudrije sačekati i provjeriti. Vrijeme je najbolji sudija. ‘Sabur’ je njegova omiljena riječ. Hadžija Muharem, prema tome, nije od onih koji posluju koristeći se filozofijom ko ne riskira – taj ne profitira, ali možda ja jesam. Zaista mislim da nekad treba biti i hazarder. I šta dobijete kad izmiksate nas dvojicu? Pa, dobijete dijalektičko jedinstvo. Jedinstvo suprotnosti. Iz takve kombinacije rađaju se najbolje ideje i donose najboje procjene i odluke, vjerujte”, kaže Haris Sejdić.
Motojakne za BMW
Čim je završio fakultet, Haris je na Upravi Koteksa predložio da se ide korak dalje i uđe u modnu industriju. To znači da će proizvoditi jakne i ostalu kožnu konfekciju i galanteriju pod vlastitim brendom. Za njegovog oca to je bila avantura. Nije podržavao, ali se nije ni protivio. “Samo je ćutao i podignute lijeve obrve, tiho mi rekao: ‘Pratim te!’ Njegovo šesto čulo, nerv za biznis, govorilo mu je da je to nešto što bi moglo imati perspektivu, ali zbog njegovog poslovično opreznog pristupa, nije žurio. E, možete onda zamisliti pod kakvim sam ja bio pritiskom da ne pogriješim”, pripovijeda Haris Sejdić. I nije pogriješio: ‘Koteksov’ Danial S postao je bh. modni brend, koji je vremenom prerastao u zasebnu firmu. Čak je angažirana i dizajnerka Emina Husedžinović, pa su se proizvodile ograničene serije sa njenim potpisom. Koteks je kožne odjevne predmete sa oznakom Danial S počeo i da izvozi, a organizirane su i modne revije po svim većim gradovima, kao i državnim i entitetskim izborima za mis.
Radio je “Koteks”, otkriva dalje Haris Sejdić, i ono što nije popularno, ali je nužno – lon poslove: prodavao je radnu snagu. Nepopularno, kaže on – jer angažiraš većinu kapaciteta, a poslovanje je na granici rentabilnosti (konačno: tekstilna industrija je niskoakumulativna!). Nužno, objašnjava dalje – jer upošljavaš ljude, ali saznaješ i kakvi su globalni trendovi u ovoj branši. Osim toga, naučiš se raditi izvrsno, jer proizvoditi (samo) kvalitetno više nije dovoljno:
“Još prije 12 godina Koteks je radio motociklističke kožne jakne za BMW. Tada je i ekipa njemačkog RTL-a dolazila u Tešanj da snima dokumentarac o proizvodnji čuvenog BMW-ovog kožnjaka. Nijemci su prošle godine ponovo pokucali na vrata naše tvornice: opet se radi za BMW, ali i za ostale globalne brendove”.
Haris Sejdić – lider
I, šta smo do sada mogli zaključiti o našem ‘kontroverznom’ sagovorniku? Da ništa ne zna uraditi sam? Da ga otac stalno vodi za ruku i da još uvijek nije punoljetan? Haris ima odgovor: “Prebolio sam ja sve dječije bolesti. Želite li znati kada sam prebolio zadnju? Upravo onda kada sam, nakon ozbiljne analize tržišta prije više od 10 godina, na Upravi udario šakom od sto i samostalno donio stratešku odluku: ulazi se u namjensku industriju, i to u njen zaštitni segment! To je bila vizionarska odluka. Od tada me otac nikada nije pogledao ispod oka. Čestitao mi je što sam postao lider”. Tako je Haris prestao biti samo ‘mali Muharemov’.
Novi lider u firmi naredio je akciju: javljati se na sve tendere koje objavljuju policije u BiH, ali i zemljama regiona. “Kad možemo za BMW, možemo vala i za našu policiju”, logično je rezonovao Haris. Njegova firma ubrzo postaje proizvođač broj jedan u proizvodnji namjenske (zaštitne) opreme za policiju. Pored kože, “Koteks” je usvojio i proizvodnju odjevnih predmeta od raznih specijalnih tkanina i materijala.
“Ušli smo u policiju, ali u vojsku nismo mogli nikako. Krenuo sam zaobilaznim putem. Pokucao sam u Ministarstvo odbrane i Generalštab jedne susjedne države i odnio im svoje uzorke. Oduševili su se i za nekoliko dana stigla je prva narudžba. Uz sve to, pokrenuli smo i proizvodnju obuće. Radili smo ili radimo za gotovo sve vojske i policije u okruženju, kao i neke zaštitarske tvrtke i snage sigurnosti na Kosovu i u Srbiji, ali i u Albaniji i Makedoniji. Naravno, sada smo prisutni i u Oružanim snagama BiH – doduše, nakon što smo se dokazali u susjednoj državi. Danas smo došli do stadija kada možemo proizvesti sve za jednog vojnika, policajca, vatrogasca, zaštitara, civilnu zaštitu, a imamo i lovački program. Ostalo je samo da vidimo da li će se konačno proizvoditi i šljemovi. Za pancirne prsluke smo imali posebne balističke provjere i testove. Koteks je sasvim sigurno među vodećim proizvođačima u regionu kada je u pitanju ova usko specijalizirana i sofisticirana namjenska proizvodnja”, ponosan je Haris Sejdić.
Uniforme za NATO
Lucidan je ovaj tešanjski biznismen. On je nakon ‘arapskog proljeća’ spakovao uzorke svojih proizvoda za vojsku i poslao ih u zemlje Srednjeg istoka. Kaže da nije važno što mu ništa nisu odgovorili: “Nema veze – uvijek vrijedi pokušati. Ne možeš uvijek dobijati”.
Koteks je danas grupacija koja u svom sastavu ima tri firme: istoimeni Koteks, Danial S, te Radio ZOS. To je porodična tvrtka čiju Upravu, pored Harisa Sejdića i njegovog oca, čini i sestra Adisa, te dipl. ekonomista Hamza Hotić koji prati finansijske tokove. U ovoj firmi stalno radi 300 radnika, a u punoj sezoni – kada se rade uniforme i oprema za NATO vojske – čak 1000 ljudi je angažirano, uključujući kooperante. Trenutno se gradi nova proizvodna hala od 3000 kvadratnih metara, u kojoj će posao naći minimalno novih 50 radnika.
“Želim vam još samo reći, ako opet neću biti ‘nadobudan'… Novac nikad ne treba da bude cilj, već posljedica. Kad dobro radiš, novac akobogda sam dolazi. Provjereno”, rekao nam je na kraju ovaj tridesetdevetogodišnji tešanjski poduzetnik.
P.S. Sjećate li se kako nas je na početku ubjeđivao Haris Sejdić – nije sve onako kako izgleda. Ne treba uvijek vjerovati vlastitim očima. Kao kad se pravdate vlastitoj ženi kada vas uhvati in flagranti. Prema tome, kad može njegova žena Amela, možete i vi: oprostite mu. Jer, on ipak pošteno priznaje da je i njegov put započeo prvim korakom – otkupom sirove kože od mesara prije 20 godina.
(Hajrudin Redžović)
