Nura Bazdulj-Hubijar: Samo nesretan čovjek može biti pisac

Književnica Nura Bazdulj-Hubijar ove godine objavila je čak tri knjige, nakon čega je dobila književnu nagradu koju je čekala cijeloga života. Međutim, uspjesima se ne veseli pretjerano jer je prije deset mjeseci ostala bez supruga s kojim je 41 godinu bila u braku.

Ova književnica osvojila je gotovo sve relevantne književne nagrade, Nagradu Društva pisaca BiH, Nagradu izdavača i knjižara BiH, dva puta Soroševu nagradu za roman godine i mnoge druge, a posljednja u nizu je nagrada “Mali princ” za doprinos dječijoj književnosti Bosne i Hercegovine.

“Pisati za djecu izazovnije je i teže nego pisati za odrasle. Iz dva razloga. Djeca su inteligentnija, ona tako lako i brzo shvate folirate li ih. S druge strane, imate moralnu obavezu educirati male ljude, dati im neke smjernice koje će im pomoći trasirati vlastiti životni put. Morate napisati zanimljivu priču koja će ih privući da čitaju i u nju vješto, nenametljivo ubaciti sve ono što je nužno da znaju kako bi stasali u zdrave, velike ljude”, kazala je Bazdulj-Hubijar na početku razgovora za Klix.ba i dodala kako bi svaki pisac u djeci trebao razviti ljubav za sve što živi.

Napominje da joj je veoma bitno da u svojim djelima djeci govori o vrijednosti i važnosti porodice, o prijateljstvu, poštovanju, razumijevanju, pristojnosti, povjerenju, poštenju i dobroti jer su to temeljni kameni čovječnosti. Zbog toga joj je knjiga Antoina de Saint-Exupérya “Mali princ” jedna od najdražih knjiga.

“Prema toj knjizi imam gotovo pseudoreligijski odnos. Na mali broj stranica je zapravo stala sva mudrost ovoga života, sve ove gore pobrojane kategorije”, rekla nam je Bazdulj-Hubijar.

Vijest da je dobila nagradu koju je gotovo cijelog života čekala prvo je podijelila sa kćerkom Šejlom, iako bi voljela da je ovu vijest mogla podijeliti sa svojim mužem, jer bi joj se on silno radovao. Njemu, svojoj najvećoj ljubavi, posvetila je roman “Ima te”.

“U jednom romanu sam napisala da samo nesretan čovjek može biti pisac. Ja zbilja s najviše lakoće pišem kad se bukvalno i doslovno slamam, kidam na fragmente koje poslije treba spajati, a pisanje dođe baš kao ljepilo kojim ćemo ih lijepiti. ‘Ima te’ je, kao i ‘Ljubav je sihirbaz, babo’ pisan krvlju, ne perom. Oba ta romana su nastala neposredno nakon preteških gubitaka od kojih nikad neću ozdraviti”, kaže naša sagovornica.

Pisanjem nastoji sačuvati razum

Knjigu “Ljubav je sihirbaz, babo” napisala je prije 25 godina, na dan kada joj je poginula majka. Bilo je to 4. januara 1993. godine, a samo 12 sati nakon toga napisala je jedan od svojih najljepših romana. “Ima te” je počela pisati šest dana nakon smrti svog supruga.

“Počela sam pisati u kasnim noćnim satima 22. decembra 2017. godine, sedam dana nakon što su mog Saliha odnijeli u bolnicu. Sutradan je otišao zauvijek. Oba ova romana pisala sam bez čak neke male, vremenske distance i samo iz jednog razloga – da pokušam sačuvati razum. Otišao je prije deset mjeseci, a ja Cakija još čekam i još mu se nadam”, kazala je i dodala kako je pregolema tuga izgubiti prvu, posljednju i jedinu ljubav.

Roman je pisala direktno u prozorčić Facebook profila, ne misleći ni na šta, pogotovo ne na to da će uskoro biti knjiga, najljepši spomenik njemu i njihovoj ljubavi, kojoj, kako kaže, ni smrt ne može ništa.

“Žao mi je što nisam pročitala ni stranicu knjige. Počela sam i gotovo se ugušila. Više ni ne počinjem. Tu ranu vrijeme nikad neće izliječiti. I neka neće. To je meni najljepša bol. Jedino mi ona govori da sam još uvijek živa”, navela je bh. književnica.

S tugom u glasu prisjetila se dana kada je njenom Salihu dijagnosticiran tumor na mozgu. Tada je počela borba za život, ali i najteži trenuci u njenom životu.

“Prvo je bilo 17,5 mjeseci borbe, lavovske, s neravnopravnim, neuporedivo jačim protivnikom, najmalignijim od svih malignih tumora mozga – globlastomom. Pa predaja. Pa nepunih deset mjeseci tuge goleme. Teško je. Bolno je”, rekla je Nura Bazdulj-Hubijar s tugom u glasu.

Ovoj književnici koja je po vokaciji liječnica, specijalistica medicinske mikrobiologije, porodica je uvijek bila na prvom mjestu. Nakon smrti supruga svu svoju ljubav preusmjerila je na tri unuke Lanu, Hanu i Ninu koje su cijeli njen svijet.

“S Lanom i Ninom pričam o svemu, čitam im, recitujem im najčešće Branka Ćopića, mazimo se, volimo. Hana je još malena, uskoro će joj prvi rođendan. Moja djeca i moje unučice su sada sav moj život, ono radosti što mi je preostalo. I ono na šta sam ponosna. Dakle, ponosna sam na njih i sebe što sam ostala to što sam bila oduvijek, neopozivo svoja. Ono što sam uradila je manje važno, pošteno govoreći, dosta sam uradila. Ni meni nije jasno kako, jer sam ja bila i ostala čovjek bez ambicija”, kazala je.

Dva romana za mjesec dana

Limitiranim izdanjem knjige “Ljubav je sihirbaz, babo” Nura je proslavila 30 godina autorske karijere i 25 godina od pisanja ove njene najčitanije i najprodavanije knjige, a prošlog mjeseca objavila je još dva romana: “Divlja ruža” i “Duga je to priča”.

“Duga je to priča” govori o udatoj ženi koja je zbog ljubavi bila spremna napustiti sve, oglušiti se na komentare okoline i kritiku porodice. Ovaj kratki roman je baš kao i sve njene knjige inspiracija iz stvarnog života koji je, kako kaže, jači od bilo kakve imaginacije.

“Priča je zanimljiva, lijepa, ali meni je bilo nekako bitnije pisati o odnosu čaršije, ljudi za koje vjerujemo da su nam prijatelji, pa i porodice, u situaciji kad se čovjek nađe u životnom tjesnacu, u priči koju okolina osuđuje, ne prihvata. I baš ta situacija dođe kao sito koje prosije sve koje poznajemo, pokaže nam ko su nam doista prijatelji. Lagodno je stajati sa strane i gledati nečiji pad, baciti se na njega kamenjem i blatom, a to u pravilu čine samo oni gori od njega. Veličina se ogleda u tome da upravo tada ostanemo uz onoga koga poštujemo, volimo”, rekla je naša sagovornica.

Od književnosti se ne može živjeti

Književnost u BiH je baš kao i kultura i umjetnost, u zapećku, a autori, kako kaže, od pisane riječi ne mogu živjeti nikako, a kamoli dostojanstveno.

“Moja sreća je što mi je egzistenciju osiguravao ljekarski posao koji sam radila časno i savjesno”, navela je ona.

Pomalo razočarano otkrila nam je i kako ju je njen Travnik zaboravio te da ima osjećaj kako mu je važna malo manje od lanjskog snijega.

“I Salih i ja smo zadužili ovaj grad. A naša kćerka, sposobna i časna u svakom smislu, čeka na birou, sakuplja odbijenice s brojnih konkursa na kojima je bila u vrhu. Svi to znaju, a svi se prave da ne znaju”, istaknula je Nura koja je na kraju željela nešto poručiti našim čitateljima.

“Ako vaša djeca kad čuju riječ ‘poštenje’ pomisle na vas, život vam je imao pravi smisao”, rekla je na kraju razgovora uspješna bh. književnica.