Od vreća zlata do respiratora: U svojoj vjeri, na svojoj zemlji i sa tuđim parama!

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Jedno od ključnih pitanja jeste kako je uopće moguće da poluuspješna malinarska firma dođe u situaciju da uveze respiratore? Možemo li onda mi koji proizvodimo luk konkurirati za dionice na koridoru 5C?

Dva su događaja u posljednjih mjesec iz temelja potresli bh. društvo. Najprije smrt ugledog epidemiologa, dr Šefika Pašagića, koji je preminuo od posljedica Covid-19. Drugi događaj je jučerašnja velika priča kolega sa fokus.ba o nabavci jefitnih, transportnih respiratora iz Kine, po cijeni od 10,5 miliona KM, piše Almedin Šišić za InfoRadar.

U prvom slučaju država, odnosno njen zdravstveni sistem, direktno su odgovorni za smrt uglednog liječnika. U drugom slučaju, država koja nije željela da spase uglednog liječnika dopustila je malinarskoj firmi iz Srebrenice nabavku respiratora (koji su mogli da spasu život dr Pašagiću da je uopće stigao do njih) po bezobrazno visokoj cijeni.

Vlasnik te firme, simboličnog naziva FH Srebrna Malina, je Fikret Hodžić, viditelj lajt-emisija na TV Hayat.

Javnost je ogorčena. S pravom. Jer ovo je, da se poslužilo poštapalicom, kap koja ne da je prelila čašu, nego se čaša izvrnula i razbila o pod nakon što je iz nje sva voda iscurila.

Ovdje se postavljaju mnoga pitanja i ja ih s ovog mjesta postavljam Vladi FBiH, Tužilaštvu Kantona Sarajevo i SIPA-i, u ime vjerovatno hiljada ogorčenih građana BiH.

– Kako je uopće moguće da poluuspješna malinarska firma dođe u situaciju da uveze respiratore? Možemo li onda mi koji proizvodimo luk konkurirati za dionice na koridoru 5C?

– Da li je malinarska firma dobila sve potrebne medicinske i druge dozvole za uvoz respiratora – i ko im je i zbog čega te dozvole omogućio?

– Zašto nije bilo nikakve kontrole transparentnosti uvoza s obzirom da je zbog „vanredne situacija“ ugovor sklopljen direktnom nagodbom?

– Da li je istina da je riječ tek o transportnim respiratorima?

– Zašto su plaćeni oko 100.000 KM po komandu, kada se isti ti kupljeni raspiratori mogu da nabave online po cijeni od 20.000 do 30.000 dolara (35.000 do 55.000 KM)?

– Ko će da ih montira i stavi u upotrebu, budući da su na kineskom jeziku?

– Ko će da servisira respiratore, jer smjelo pretpostavljamo da to ne može da radi firma koja sadi i bere maline?

– Na kraju, ko će da odgovara, imenima i prezimenima, za ovaj očiti kriminal bez presedana?

Pitanja ima još, ali ovo su neka najbitnija.

Sam Fikret Hodžić je ambiciozni mladić, porijeklom iz Srebrenice, koji je već u više navrata pokazao ambicioznost, poslovne „vizije“ vlastitog šićara od komercijalizacije srebreničkog genocida.

Ne tako davno (prije četiri godine) izazvao je veliku buru i negodovanje bh. javnosti i preživjelih žrtava nakon što je pokrenuo vlastiti „brend“ prodaje majica sa motivima srebreničkog genocida.

Za te potrebe angažirane su i nasmiješene manekenke, „modeli“ koje su sa osmijehom na licu i palcem gore pronosale majice sa srebreničkim motivima i porukama Don’t forget, 8372, ili I ja sam iz Srebrenice. U općem rasulu ljudskog morala i lešinarenja nad genocidom, majice su distribuirane na HIFA benzinske pumpe i prodavane po cijeni od 25 KM po komadu!

Fikret Hodžić je, međutim, samo otužni primjerak, modus operandi u društvu uspostavljenom na lažima, lopovluku, kriminalu, klijentelizmu, mržnji i ksenofobiji, nekompetencijama i pogrešnim ljudskim vrednotama, koje su se izgubile negdje s početkom 90-ih u borbi za poštenije i bolje društvo jednakih prava za sve.

Već je tada, u vrijeme kada su ljudi, raja, građani, prijatelji, izašli da brane svoje domove i način života koji su poznavali, uspostavljena komerijalizacija te borbe, lešinarenje nad ljudskom mukom. Jer jedni su branili državu i zajedničku čast, drugi su švercovali i bogatili se. Jedni su ginuli, a drugi su dobijali vreće zlata tobože u ime tih koji su ginuli.

Nakon rata ti koji su ginuli ostajali su na ulici, bez posla i pomoći, mnogi umirući u bijedi i fukareštini. Oni drugi su širili svoja poslovna carstva, proizvodeći razne fikrete hodžiće. A mi koji smo preživjeli smo im to dopustli, dajući im toliko puta do znanja da mogu raditi šta hoće, da nas mogu gaziti, lagati nas, pljačkati i krasti nam iz očiju, ali da mi ništa uraditi nećemo.

Kada se osvrnemo i napravimo kratku retrospektivu vlastitog života od rata naovamo (barem mi nešto stariji) uvoz od strane malinarske firme jefitnih respiratora po najskupljoj mogućoj cijeni samo je očekivani slijed događaja.

Ako izuzmemo Srbiju u kojoj se ipak stvari ne promatraju kroz trodimenzijalnu nacionalnu prizmu, bosanskohercegovačko društvo je jedino u razvijenom demokratskom svijetu u kojem mafija ima svoju državu.



TOP VIJESTI

Više vijesti