0.5 C
Visoko
17. Januara 2022.

Pavičić za BHRT: Ako se udalje od Čovića rizikuju da budu nacionalni izdajnici, ako mu se približe, rizikuju optužbe da šuruju s Dodikom

Ovosedmične najave poboljšanja odnosa između Bošnjaka i Hrvata, ali i između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koje je iznio lider Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović nakon susreta s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem, nagovještavaju ozbiljne promjene političke konfiguracije u Bosni i Hercegovini, vjerovatno pod pritiskom međunarodnih krugova. Američke sankcije Miloradu Dodiku i međunarodne osude destruktivnog djelovanja političkog vrha Republike Srpske ugrozile su nakaradnu političku ravnotežu u Bosni i Hercegovini, a vrlo vjerovatno i dugogodišnju političku osovinu Dodik-Čović. Nove političke okolnosti su, kako tvrde analitičari, direktna posljedica destruktivnog političkog djelovanja Milorada Dodika, kojim je isprovocirao sankcije i osude međunarodnih krugova. O tim novim političkim elementima na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, dometima najavljenog zaokreta u odnsima Bosne i Hercegovine i Hrvatske i poziciji Dragana Čovića prema Zagrebu i Miloradu Dodiku naš urednik Amir Sužanj razgovarao je sa političkim analitičarom i kolumnistom iz Splita Juricom Pavičićem.

Gospodine Pavičiću, lideri Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice BiH Bakir Izetbegović i Dragan Čović su u jeku političke krize i blokada u Bosni i Hercegovini početkom sedmice najavili odmrzavanje ili otopljavanje odnosa između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, a prije svega između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako možemo shvatiti ove nagovještaje popravljanja odnosa, koji su već godinama ozbiljno narušeni, kako mnogi misle – i svjesno gurani krivim putem zbog nekih razloga koje je vrlo teško racionalno politički shvatiti?

“Pa, ja mislim da to prvo treba staviti u širi kontekst – promjena, veći angažman zapadne, ponajprije američke politike, koja je krenula rješavati postjugoslavenski, bosanskohercegovački problem na sličan obrazac na koji je to napravila u devedesetima, kad je prvo zaustavila hrvatsko-bošnjački sukob, onda je Vašingtonskim sporazumom regulirala odnose Hrvata i Bošnjaka, a potom napravila zajednički pritisak, tada vojni, prema Republici Srpskoj, odnosno prema Srbima, tada još nije bilo Republike Srpske. Čini mi se da je obrazac sličan, da postoji volja na zapadu da se na sličan način počne, korak po korak, ta stvar rješavati, pri čemu, naravno, svi znamo da više nisu devedesete, niti je Amerika tako neprikosnovena kakva je bila devedesetih godina. Tu je Rusija kao jedan puno jači igrač. Čini mi se da je u ovom trenutku politika, koju Andrej Plenković vodi, dijelom i iznuđena nezadovoljstvom u Briselu, koje postoji sa ponašanjem Dodika i sa, recimo, odnosom Hrvatske prema tom ponašanju. U svakom slučaju, ja pretpostavljam da će dio tog paketa biti pokušaj da se riješi izborni zakon i da se na jedan drugi način riješi izbor članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gdje se vjerovatno očekuje i neki ustupak Sarajeva.”

Gospodine Pavičiću, imamo jednu situaciju da u Zagrebu tvrde kako u Sarajevu nemaju adekvatne sagovornike. Evo, čuli smo i predsjednika Milanovića, koji je tvrdio da je bošnjački establišment, ako to možemo tako nazvati, sastavljen od ljudi koji su nepouzdani i neiskreni. S druge strane, imamo tvrdnje u Sarajevu da zvanični Zagreb podređuje svoju politiku ličnim političkim interesima Dragana Čovića. Je li moguće riješiti ovaj problem na ovaj način kojim Hrvatska sad pristupa? Govorili ste o izvjesnom političkom pritisku sa strane i, evo, imamo situaciju da, recimo, premijer Plenković prvi put ozbiljno nakon dugo vremena razgovara sa jednim od bošnjačkih lidera, što je ranije rijetko bio slučaj?

“Pa, dobro, imali su oni više sastanaka i u ranijem periodu, u zadnjih nekoliko mjeseci. Ja mislim da treba da razbijemo priču o zvaničnom Zagrebu, jer zvanični Zagreb nema jednu politiku prema Bosni i Hercegovini, nego ima barem dvije. Zbog sustava kohabitacije, koji mi imamo u ovom trenutku u Hrvatskoj, postoji Milanovićeva politika prema Bosni i postoji Plenkovićeva politika prema Bosni. Milanović je sebi uzeo poziciju, s obzirom da on ne mora viditi operativnu politiku, nego da može glumiti dobro plaćenog opinion makera koji se rasipa mišljenjima. On sad tu švrlja i postao je tvrdolinijaš bivše herceg-bosanske pozicije. S druge strane, Plenković, koji stvarno mora voditi operativnu politiku, je tu puno obazriviji. Međutim, ja generalno mislim da je jedna od velikih grešaka bosanskohercegovačke, odnosno sarajevske političke scene da oni realno precjenjuju utjecaj koji Zagreb ima na hrvatsku politiku u BiH. Ono što stalno morate imati na umu, a to je, čini mi se, nešto što neki put sarajevska politika ne razumije – Milanović će otići i proći, Plenković će otići i proći, isto tako mijenaju se političari u Srbiji. S druge strane, Čović i Dodik su već dvadeset godina Čović i Dodik. Ako se prije, u devedesetim, moglo razgovarati o tome da Mate Boban i Tuđman drže na teledirigiranom aparatu hrvatske političare u BiH, čini mi se da to više nije tako. U principu, hrvatska politika prema Hrvatima u BiH se, zapravo, svodi na jedno oportunističko plesanje između dvije vatre, odnosno pokušaj da se izbjegnu dva načina na koji u percepciji vlastitih glasača mogu postati nacionalni izdajnici. Ako se previše udalje od Čovića, tada će im prigovarati da su izdali hrvatske nacionalne interese, što Milanović stalno radi Plenkoviću, jer je Milanovićeva jedina motivacija da politički našteti HDZ-u. Ako mu se, s druge strane, previše približe, s obzirom na Čovićevu bliskost s Dodikom, onda će ih optuživati da šuruju sa Banjalukom. To je jedan ples oportunizma između načina da se na jednoj i na drugoj strani pokuša izbjeći etiketa toga da ste nedovoljno dobri Hrvati i koja, zapravo, formira politički prostor u kojem djeluje Plenković, a bio taj prostor ovakav ili onakav, Čović radi ono što radi. Mislim da se, generalno, politika Hrvata u BiH u ovom trenutku mnogo više vodi u Mostaru nego u Zagrebu. Zagreb može biti tek dio jednog bloka pritiska, ali puno manje značajan nego što će to biti, recimo, Njemačka ili Amerika kad treba malo saviti ruku Čoviću.”

Ali, gospodine Pavičiću, imamo jedan sasvim novi momenat – sankcije Dodiku, koje su vrlo glasno odjeknule. Šta god one donesu, dovele su u težak položaj Čovića i njegov politički projekat. Čini se da u Zagrebu neko ipak razmišlja da je Čović u svom političkom djelovanju došao u jednu takvu situaciju da se s Dodikom dalje ne može?

“Pa, Zagrebu se nikad nije previše sviđalo to što se Čović zbližio sa Dodikom. Prvo, zato što je, nemojte zaboraviti, glasačka baza HDZ-a ipak nacionalistička, a hrvatskim nacionalistima su Srbi glavni problem, nikad to nisu bili Bošnjaci. Uvijek je tu pomalo bilo nelagode oko Čovićevog približavanja Dodiku ali, opet kažem – prije svega, utjecaj Zagreba na ono što radi HDZ u BiH je limitiran. Nije da ne postoji, ali nije ni bezuvjetan. Čović je sigurno mnogo sigurniji u svojoj stolici i sigurnije zna šta će sa njim biti za deset godina nego Plenković. Plenković može izgubiti izbore, ja nisam siguran da Čović može izgubiti izbore tako brzo unutar korpusa Hrvata u Bosni i Hercegovini. U toj dinamici, meni se čini, puno više će se Čović pokriti ušima zato što mu to kaže Vašington ili zato što mu to kaže Berlin, nego zato što mu to kaže Zagreb, pri čemu, naravno, sigurno u određenoj mjeri i Zagreb može djelovati, naprosto kao dio tog bloka, Kažem, ako se prihvati da je dio jedinstvene zapadne politike, tada to sigurno ima i određeni pojačani utjecaj na Čovića.”