Priča o Ramizu i Tini iz Ferhadije

Podijeli na Facebooku Tweet Google+ LinkedIn

Ja sam nekad Naida živio tvoj život. A sad sam odabrao da živim ovaj život. Niko me nije tjerao. Bi li mi vjerovala da ti kažem da sam sretan čovjek? Ne treba mi ništa, kaže Ramiz kojeg građani Sarajeva često mogu vidjeti u Ferhadiji.

Imam svoju Tinu (rukom pokazuje na psa), dobre ljude oko sebe koji se brinu da nismo gladni i žedni, komad neba i komad ove zemlje, jednako ko i ti i šta će mi više? Zdravlje me služi Bogu hvala. Vidjet ćemo dokad. Gledam one ministre i bogataše što žive ko da nikad neće umrijeti i misle da će svoje zlato ponijeti u grob… nesretnici veliki.

Nešto ih tišti što niti jedna para ne može ukloniti. Nemaju prijatelja. Nemaju miran san. Nemaju nekoga ko će im se obradovati. Al’ ono od srca, ko što se meni moja Tina obraduje. Pa makar to i bio hajvan, al’ znam da nije zbog koristi, već ljubavi. Znaš, obišao sam dosta svijeta, nije da nisam… nudili su mi da idem za Ameriku. Ma kakvi. Šta ću ja tamo, bez prijatelja? Pa crko bi od tuge. Našeg naroda nema na daleko…. Priđu mi ovako ko ti, sa tim velikim osmijehom, i pitaju treba li mi šta. Nekad mi je dovoljno samo da porazgovaramo. O bilo čemu. Ne treba mi sadaka, ja nikad nisam prosio, niti ću. Ja njima kažem, ako hoćete nahranite cuku, a meni ne treba ništa. Ako insistiraju, onda vala može piva, kroz smijeh mi priča.

Ramiz i Tina. Zaštitni znak glavne ulice. Tranzistor, piva, cigara, karton za njega, karton za psa. Mnogi ljudi pozdravljaju, zaustavljaju se da popričaju, donose mu namirnice, a njemu nikad ne treba previše. Pazi da se raspodjeli. Priča mi: Treba paziti na to, Naida. Znao sam čovjeka milionera koji mi je stalno davao hrane i pokoji dinar, a onda sam ga jednog dana ugledao sa unukom na ulici. Odmah sam otišao kupiti veliku bombonjeru za malenu. Jest da je bila 15 KM, puno je to za mene, osmjehuje se kroz dim cigarete, ali da si ti vidjela njegovog lica kad sam joj to dao. To nema cijene. To je karakter. Obraz.

Sjedila sam tako u par navrata sa Ramizom na trotoaru i pričala o svemu. Filozofirali smo sa merakom, dok je Tina žvakala neku kost i mirno ležala pored nas. Najviše o životu. Zamislim se nad njegovim riječima. Moral, istina, poštenje, patriotizam, ljubav prema ljudima i životinjama. Da li sam morala sjesti sa čovjekom koji živi na ulici da bih srela sve te osobine na jednom mjestu? Da, majstori su obično prerušeni, a lekcije otkrivaju onima koji ne osudjuju.

Prošli put smo se dogovorili da odemo na neku klopu i prezalogajimo. Vodim te kod svog druga Fahre, kaže mi. Na najbolju riblju čorbu. Zna se koja je to čorba, nema je bolje u gradu.

Danas me gleda Ramiz i kaže, ma kad stigneš. Nasmijem se i kažem, e vala idemo danas. Nema odgađanja, jer ko nam garantuje sutra?
I tako. Odosmo, pojedosmo, popričasmo, nasmijasmo se. Provedoh ja dragocjen sat vremena sa Ramizom, čovjekom koji je odlučio živjeti na drugoj strani. Na ulici sa svojim vjernim prijateljem. Neko bi pomislio da je to gubitak vremena. Neko bi se postidio da ga vide sa Ramizom za stolom. A neko bi shvatio kolika mudrost i hrabrost se krije u grudima tog čovjeka. Bivamo nagrađeni kada probijemo vlastite stereotipe, fobije i ko zna šta, jer nam se tada život otvori u cijeloj svojoj raskoši.

Zastanite nekad na Ferhadiji ako ugledate Ramiza sa svojom Tinom. Priđite i popričajte, priupitajte kakav je život. I onda se osmjehnite kada vam Ramiz kaže da je sretan čovjek, piše Naida Kundurović za N1.

Više vijesti