Priča datira iz avgusta 1994. godine, kada je u ratnom vihoru, u jednoj ratnoj bolnici u BiH prije vremena rođena beba teška više od 5 kilograma.
Doktori su zakazali hitan konzilij, bolnicom se brzo proširila vijest, gotovo svi su ostali u čudu! Ipak, osoblje bolnice je bilo ponosno što je u vremenu kada su mnogi proživljavali sa pola kriške hljeba na dan tako nešto moguće. A kada se u hodniku pojavio sretni bebin otac, šef konzilija je samo odmahnuo rukom, promrvljavši doktorima: “Ništa, otac mu je kao Tarzan, vratite se svojim poslovima!”
Bio je to Hariz Nurkić, čovjek visok 2.08 i težak oko 200 kilograma, a beba je bio Jusuf. Sve ostalo je istorija.
Nije to više ni anegdota, no moramo je ispričati za one koji ne znaju. Jusuf Nurkić ni po čemu nije odavao izgled nekoga ko će jednoga dana
narasti iznad 2 metra i postati košarkaška zvijezda. Čak ni on sam u to nije vjerovao. No, sve je promijenio jedan događaj.
Menadžer koji po Bosni “lovi” košarkaške talente, Enes Trnovčević (čovjek koji je, dokazano, usrećio mnoge košarkaše, usmjerivši njihov
talenat prema ovom sportu onda kada ni sami u to nisu vjerovali), čuo je za jedan događaj koji se prepričavao mahalama u Živinicama. Pričalo se, ima jedan policajac, baš onako visok i snažan kao bizon, ufatio je i razbacao 13 (slovom i brojem, 13 komada!) nekih problematičnih tipova koji su pravili nevolje! To je bio Hariz, inače tuzlanski policajac, a anegdota je istinita.
Stopama oca
Enesu je bilo dovoljno. Želio je silno upoznati tog čovjeka i upitati ga ima li sinove, u uvjerenju da bi njegovi potomci, zbog Harizove motorike i sposobnosti, mogli postići velike rezultate u svijetu košarke. I tako je sve krenulo.
Iako pomalo u nepovjerenju, Hariz je ipak dopustio svom sinu da ode “trbuhom za kruhom”, najprije o Sloveniju, gdje je Juka završavao
školu i počinjao prve ozbiljnije košarkaške korake. Od tada do danas, prošlo je tek nekih osam godina (!), a Nurkić je postao zvijezda NBA! Košarkaš o kojem upravo danas piše cijela planeta, prvi igrač Trailblazersa u posljednjih 25 godina, od velikog Cliffa Robinsona, koji je u jednoj utakmici ostvario učinak od 15+ koševa, 10+ skokova, i po 5+ asista i blokada! Tome je, onako usput, pridodao i dvije osvojene lopte. A do ovoga nije nimalo lako stigao.
Prvi centar košarkaške reprezentacije BiH se u Portlandu preporodio, nakon dvoipogodišnje epizode u Denver Nuggetsima, koji su mnogo uložili u njega jer su vjerovali da će postati jedan od ključnih igrača njihove franšize u budućnosti. No, tako nije vjerovao čovjek po menu Michael Malone, za mnoge omiljeni, ali za Bosance omraženi trener koji je Jusufu gotovo upropastio karijeru.
Nakon sjajne rookie sezone, teške operacije koljena i osam mjeseci duge i mukotrpne rehabilitacije, Nurkić se vratio pred sami kraj sezone 2015/2916, bilježivši odlične statistike u utakmicama gdje je dobijao 15+ minuta. Cijelo prošlo ljeto radio je individualno, sa trenerima Nuggetsa, najviše sa Ognjenom Stojakovićem (čovjekom možda i najzaslužnijim za streloviti uspon Nikole Jokića) po programu koji je za njega lično postavio Steve Hess, možda i najveće NBA ime u svijetu kondicionih i fizičkih priprema.
Rezultati su bili vidljivi. Juka je smršao čak 16 kilograma, postao je mnogo okretniji i brži, a od ove sezone je očekivao mnogo, između
ostalog da postane i jedan od lidera Nuggetsa. No, Malone se istinski nije pokazao kao dobar pedagog. Barem ne prema Nurkiću. Sve greške “Twin Towers” sistema u igri ispostavio je Juki, nije imao dovoljno stpljenja za Nurkića i Nikolu Jokića u reketu, kao dvojac, bez ikakve sumnje, očekivano najdominantnijih mladih centara u NBA. Čak i onda kada je u pet pripremih i pet uvodnih utakmica nove NBA sezone bh. reprezentativac bilježio sjajnih 16 ppg i 12 rpg po utakmici, Maloneu to nije bilo dovoljno da ga drži u igru u posljednjim četvrtinama.
Besmislen potez Malonea
Doslovno u devet od tih 10 utakmica nikada ga nije uvodio u igru zadnjih 12 minuta, što je bio potpuno lud, besmislen, ničim opravdan potez, od koga je sve krenulo. Sve frustracije i nezadovoljstvo nakupljeno u Nurkiću kulminiralo je u onim sedmicama kada ga je izbacio iz petorke, pa onda i iz rotacije. Spletom okolnosti, Jokić je počeo bilježiti nevjerovatno kvalitetne, partije života, i tada je sve bilo jasno.Juka je želio samo trade, želio je samo da ide, bilo gdje, u bilo koju franšizu, kod bilo kojeg trenera koji će mu dopustiti da pokaže svoj potencijal. Koji ga zbog jedne ili dvije greške neće odmah kažnjavati i slati na klupu. Koji mu neće “ubijati” formu kada je u najvećem naletu! I izgleda da ga je dočekao… Niko, naravno, ne može da garantuje ni predvidi da će Nurkić postati jedna od legendi Portlanda, igrač čiju će dvadeset i sedmicu jednog dana povući iz upotrebe, što je najveća NBA čast.
Ali Nurkiću su tek 22. Košarkaš sa takvom snagom, takvom tehnikom, takvom vizijom, a tako mlad (pri tom “vrlo jeftin”, jer je još u rookie ugovoru), nasušno je blago za svaku NBA franšizu, a to su prvi prepoznali u Portlandu (iako se priča da su Boston Celticsi od prvog do zadnjeg dana tradea bio u igri kao najzagrijanija franšiza).
Uostalom, pogledajte danas portale i medije iz Portlanda, čitajte šta o Nurkiću misle navijači koji važe za najbučnije i najvjernije u NBA. Oni u Nurku vide novu nadu, vide novu mogućnost za očekivani rebilding franšize (građenje ekipe oko Juke, Lillarda i McColluma) za koji su nekada igrali i veliki Clyde Drexler, Terry Porter, Dražen Petrović, i naravno, vjerovatno najveći od njih – Arvydas Sabonis, s kojim ga ovih dana upoređuju gotovo svi u Portlandu. Ima li veće časti za centra od 22 godine?
(SCsport)
