Srpski i bošnjački duh samoporicanja

Nisam pretjerani ljubitelj sumarnih kritika stanja nacionalnog “bića” kroz istoriju. Ili instant rješenja koja se olako nude, a često izviru iz djetinjastih pretjeranih očekivanja. Međutim, rekao bih da je Milo Lompar iznosi zanimljivu i vrlo ispravnu tezu kada kaže da bi “usvajanje pesimističke pretpostavke kao temeljca srpske kulturne politike moglo bi imati blagotvorno dejstvo na izbjegavanje dominantnih sablazni u našem kulturnom i javnom ponašanju.”

Piše: Vuk Bačanović

Jer je “tako moguće izbjeći sablazan samprecjenjivanja, koja počiva na nerealističkom i neanalitičkom osvjetljavanju istorijskih prilika”, a koja neumitno vodi u “sablazan samoporicanja, koja počiva na ciljanom umanjivanju svih nacionalnih dostignuća i u istoriji i u kulturi i na nivou zajednice i u činovima pojedinaca, na smišljenom nipodaštavanju bitnih i neusporedivih činova nacionalne egzistencije.”

Drugim riječima, precjenjivanje, to jeste vulgarno i isključivo nacionalističko histerisanje s jedne strane, vodi pribjegavanju potpunoj nacionalnoh anihilaciji i gotovo patološkom samoporicanju s druge. S jedne strane Radovan Karadžić i pseudohrišćanski mistifikatori sa načelom “siti burns lajk tamjan in da čurč”, a s druge Čeda Jovanović, ili još drastičniji primjeri samounižavanja i disrespekta prema svemu što nosi prefiks “srpski”, a između toga ništa. Iz sablazni nad primitivnim precjenjivanjem, dolazi se do želje za samonegacijom i samouništenjem, bilo u obliku potpune anacionalnosti, bilo u anahronom jugoslavizmu ili tihom stapanju sa drugim nacionalnim zajednicama, uz teški kompleks prema srpskom porijeklu.

Rekao bih da od slične ili gotovo boljke boluju i Bošnjaci, ili ona masa koja se u Bošnjake još uvijek formira. S jedne strane je ili potpuno rigidni islamizam i njegovi derivati u vidu reminiscencija ideologije Mustafe Busuladžića, kroz prizmu Rusmira Mahmutćehajića i sličnih reprogramera prošlosti i sveukupne stvarnosti u koju su uključeni i tobožnji “građanski” promotori ovakvih svjetonaora.

Dok su s druge strane potpuno zgroženi “anacionalni građani”, Bosanci i Hercegovci, građani svijeta, “druga Bosna” kao loša provincijalna kopija “druge Srbije”. Koji se nadmeno, do granice histerije i tupave oholosti stide kulture iz koje potiču i snivaju o savršenom društvu u kojem će njihov sveukupni identitet i budućnost određivati redovno odvoženje smeća. Pojedinci poput Tarika Haverića koji zbilja analitički prilaze ovom problemu, još uvijek ostaju potpuno usamljeni, čak potpuno neshvaćeni od sile potencijalnih društvenih reformatora, koji ne umiju funkcionisati bez djelimičnog ili potpunog samoporicanja, za koje je teško reći koje ima užasnije posljedice po samu egzistenciju društva.

Iako se treba čuvati velikih misli izrečenih u jednoj rečenici, rekao bih da nije velika greška zaključiti da su i Srbi i Bošnjaci narod duboke i pritajene kolektivne samomržnje. Koja je zanimljiv izvor međusobnih animoziteta. Jer ono što je neuropsihijatar Vladimir Adamović još 1990. nazvao “isključivost u zastupanju svoga mišljenja, netrpeljivost prema protivniku, osvetoljubivost pri povrijeđenom (a veoma izraženom) narcizmu, tendencija ka zauzimanju radikalnih političkih pozicija i manja sposobnost ispravljanja svojih stavova”, ma šta mi mislili jeste dominantna crta kolektivne psihologije i jednih i drugih. Koja vodi ili u konfesionalni i etno-šovinizam najrigidnijeg i najautudestruktivnijeg tipa u stilu “odsjekao sebi kurac da zajebe selo”, ili u radikalni nihilizam tipa mesijanskog mantranja “znam ja nas, jebo ti nas”, odnosno radikalno samoporicanje u stilu “evo ja sam Kinez”.

I zaista nije teško naći paralelu između, isključivog i mistifikatorskog stava Nikole Koljevića da su se Srbi “u susretu i sudaru sa dvije moćne svjetske religije, katoličanstvom i islamom grčevito uhvatili za svoju moralnu strukturu i ljestvicu vrijednosti koju nosi pravoslavlje, za svoju kolektivnu, istorijom dokazanu sabornost” i pokušaja njegovog imitiranja od strane Rusmira Mahmutćehajića, u konstataciji da je “Ivo Andrić najznačajniji slučaj obrtanja vidika progona i ubijanja u srpskoj nacijskoj kulturi”, jer je “njegovo pripovjedačko djelo u umjetničkom dosegnuću za većinu postalo uvjerljivije i od svakog istinitog prikaza zbilje progonjenja i ubijanja muslimana.”

I u jednom i u drugom slučaju je samomržnja radi istorijske skrajnutosti i osjećaja neostvarenosti, zapravo prema vlastitom divljaštvu, mutirala u mistifikovanje i uljepšavanje vlastitoga jada i čemera, uz optuživanje onog drugog da mu to mistifikovanje i uljepšavanje kvari. Pa se jedni trebaju uhvatiti za neku “moralnu strukturu” koja vazda čudesno izmiče da se i realno manifestuje u svojoj totalnosti i to u bijegu od drugih, a drugi svaki obris svoje istinske stvarnosti percepirane od nemuslimana, a koja nije “ljepota” zvana Mustafa Busuluadžić, proglasiti preludijem za genocid.

A ova samomržnja i međumržnja potom rađa onu drugu “drugosrbijanskobosansku”, koja od prve živi i koja ne radi na tome da definiše nešto novo, već da, ubijajući sebe, u potpunosti satre svako načelo vlastitosti i nacionalnog ponosa, kapitulirajući na najbjedniji način pred stranim činovnicima i ambasadorima. Nudeći im “naše” divljaštvo i ludilo na popravak, u zamjenu za bezobrazne svote novca za nerad, jer “znamo mi nas, jebo ti nas”.

Zbog toga Lompar ima pravo kada smatra da je “usvajanje pesimističke pretpostavke”, kao racionalnog sagledavanja ko smo, šta smo i gdje zaista idemo sa naglaskom na “mi”, ipak nekakav start u odnosu na navedeno ludilo dvostrukog samoporicanja. Pogotovo u slučaju dva mentalitetski jednako problematična naroda. I čije mudre glave, koje su barem površno osvijestile ovaj problem konačno moraju sjesti i odgovorno protabiriti kako da nađemo alterantivu samokastraciji, a potom simboličkom nuđenju analnog otvora prvome koji nam se učini pametniji.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.