da block

Štulić: Izjašnjavao sam se kao Jugosloven samo kako bih nekim ljudima poručio: ‘Nemam ništa s vama!’

da block

Legenda jugoslovenske rock scene i vođa kultne grupe “Azra” Branimir Džoni Štulić, iako već više od dvije i po decenije živi u gradiću Hauten u blizini Utrehta, nije zaboravljen u zemljama na čiju je muziku ostavio neizbrisiv trag.

Redakcija Pressa RS pozvala je Džonija da mu čestita 60. rođendan, što se pretvorilo u intervju u kojem on govori o tome kako njemu danas izgledaju pjesme Džonija i “Azre”, da li bi napravio koncert u Beogradu i kako na muziku gleda danas. Štulić danas živi veoma povučeno, o svom privatnom životu, kao ni o svojim čuvenim prevodima klasičnih epova, nije raspoložen da govori. Ni životni jubilej ga ne zanima pretjerano.

– Ne slavim rođendane. Nikada nisam slavio, pa neću ni sada, ta vrsta slavlja raduje samo djecu. Čemu to, slaviti to što se negdje promjenila neka brojka, ovog puta u godinama – govori Štulić.

On dodaje da, pored datuma rođenja, ni ime nije birao, pa ne može da stoji iza njega:

– Niko me nikada nije zvao Branimir. Svi su me zvali Džoni. Ne znam kako su me oslovljavali kada nisam bio tu. Iako je Branimir neko ko brani mir i to je mnogo lijepo ime, ipak ga nisam ja birao. Žena, kad je ljuta, zove me “glupi jarcu”.

Pod kojim biste uslovima održali povratnički koncert?

– Nemam namjeru da pravim koncert dole. Za koncert je danas potrebna dobra baza. Dok sam bio u tome, sve je nekako imalo smisla, mogao sam i sve sam radio sam. Ali, onako, van svih konteksta, volio bih da sviram. Uvijek sam to volio. Recimo da bih kada bi sve bilo organizovano tako da samo dođem i sviram iako je za takav koncert potrebno biti 100 odsto u tome, što ja više nisam. To, i olimpijski mir. Savršeni grčki olimpijski mir. Danas mi je to realno nemoguće. Da to plastično objasnim – kao kad imaš “rols-rojs”, a nema puta. Kad imaš sve same rupe, bolje bi ti bilo da voziš traktor. E ja imam osećaj da sam sve što sam radio radio kao da po rupama guram “rols-rojs”. A danas se i to svodi na posao. Kome bi se isplatilo da se toliko trudi zbog jedne svirke Džonija Štulića. Život nije bajka!

Kako gledate na to da neki mladi ljudi, koji se nisu rodili kada ste vi radili, danas vole vaše pjesme?

– Nije teško danas svirati moje pjesme. Lhake su, imaju možda četiri akorda. Ali, pjesme i treba da se sviraju i pevaju, zato su napravljene. To im je funkcija. Ima toliko pjesama koje su ostale i posle 200 godina i ljudi ih znaju, vole i pevaju. Da nisu moje, pjevale bi se neke druge. Drago mi je da su moje, to me navodi na pomisao da sam napravio neke dobre pjesme. Ne sve, ali bilo je i takvih.

Fanovima neki vaši stihovi i danas zvuče proročki.

– Iako imam i prediktivne sposobnosti, da osjetim i pogodim kako će se neke stvari odvijati, nisam sklon da svojim pjesmama dam proročki dar. Ljudi su u njima vidjeli i ono što ja nisam u njih stavio. Žele da čuju i vide. Trudio sam se oko stihova, naravno. Muzika je morala da ima i riječi. Dakle, morao sam da napišem neke stihove. Nije dolazilo u obzir da pjevam svašta, kao što se to danas radi. Došla su druga vremena – o tempora, o mores!

Kako gledate na poplavu tribjut bendova?

– Ne volim tribjut bendove, nikakve tribjut bendove. Riječ tribjut u bukvalnom smislu znači porez, a uvijek sam ja bio taj jedini koji porez plaća.

Da li još imate samo jugoslovensko državljanstvo?

– Imao sam jugoslovensko državljanstvo, koje mi je isteklo 2000. godine. Nisam po opredeljenju Jugosloven, ali imao sam taj pasoš. Ipak, kada su me pitali da se opredjelim, rekao sam da sam Jugosloven, zbog čega su me svi bjelo gledali. Rekao sam to želeći da nekim ljudima stavim do znanja: “Nemam ništa sa vama.” I danas je tako.

Kada se okrenete unazad, osećate li ponos zbog svega što ste uradili?

– Nisam ponosan. Ponos je grčka riječ koja u doslovnom prevodu znači težak rad. U tom smislu meni slijedi ponos, radio sam! Ali, u onom značenjskom smislu, ja od toga nemam ništa.

Kako gledate na kršenje vaših autorskih prava?

– A kako bih mogao da gledam na to? Koga je još briga za moja autorska prava? To je čista krađa, kradu sve što stignu. Samo ja ne kradem i nisam nikada, pa šta imam od toga. Došao sam svojim radom do mjesta gdje jesam, pa šta?

Top-lista najvažnijih stvari u životu?

– Muzika je jedna od najvažnijih stvari u životu, za mene dar sa neba. Kada bih pravio listu stvari koje čine život, muzika bi bila među prvih deset. Ovako: 1. vazduh, 2. voda, 3. hrana, 4. zemlja, 5. krov naš nasušni nad glavom, 6. muzika, 7. prijateljstvo… i to je otprilike to!

(VisokoIN)