SVETLANA CENIĆ: Avatari populizma

Jedna od bezveznijih pretnji mi je ona da će me pojesti mrak. Pa zar već nije? Mislim, sve nas. Jede i oblizuje se. Ponekog ispljune natrag ako se pokaje za svoje grehe i neposlušnost našim avatarima patriotizma. U stvarnosti avatarima populizma.

Neću se složiti s ljudima koji isključivo guraju nacionalizam u prvi plan, kao pojavu samu za sebe. Ne. Nacionalizam je kod nas, a ne samo kod nas, alatka populizma. Naravno da seje seme mržnje sa katastrofalnim posledicama. Ali, alatničarima to i treba. Nisu oni nikli na našem podneblju juče. Istorijski gledano.

Ko nije još uvek čitao Domanovića, molim da obnovi gradivo, da počne od Stradije, u kojoj kaže:

U jednoj staroj knjizi čitao sam čudnu priču; a vrag bi ga znao otkud meni ta knjiga iz nekog smešnog vremena u kome je bilo mnogo slobodounmnih zakona, a nimalo slobode; držali se govori i pisale kinjige o privredi, a niko ništa nije sejao; cela zemlja pretrpana moralnim porukama, a morala nije bilo; u svakoj kući pun tavan logika, al’ pameti nije bilo; na svakom koraku govorilo se o štednji i blagostanju zemlje, a rasipalo se na sve strane, a svaki zelenaš i nitkov mogao je sebi kupiti za nekoliko groša titulu:“veliki narodni rodoljub”.

Da mi neko ne kaže slučajno da Slobodan Miliošević nije bio populista par excellence sa iznenada probuđenom nacionalnom svešću dok je gospodario partijom-naslednicom Saveza komunista, samo preobličeno o socijalističku? Nacionalno kao racionalno u pohodu na vlast. Sa krvavim posledicama.

Da se prisetimo ogromne inflacije, piramidalne štednje. Pa sve do Zajma za preporod Srbije, ili bolje reći za veliku pljačku Srbije, a sve praćeno nacionalnom histerijom. Pa i Milorad Dodik se nacionalno „osvestio“ tek kad je shvatio da je to najbolja alatka populističkog uspona na vlast, bolja od svih američkih tenkova, svetskih grantova i svakog daška svežeg povetarca na Balkanu Madeleine Korbel Albright, rođene kao Marie Jana Korbelová.

Ili jugoslovenski general koji iznenada spozna svu ugroženost hrvatskog naroda u državi u kojoj nisi mogao naći ni sve vrste jogurta, kako reče jedna od njegovih naslednica, inače delom školovana i u Americi sa sve odobrenjem tog nedemokratskog bezjogurtnog režima.

A možda je imala na umu i onu jogurt-revoluciju u Vojvodini, kako su je nazvali, a koju je organizovao upravo Milošević 1988. kao početak rušenja uređenja SFRJ, za šta mu je trebao njihov glas kao autonomne pokrajine. Eto sigurnog pokazatelja da je jogurta bilo i da je dobrodošao i Hrvatskoj da postane čisto hrvatska.

Jugoslovenski general i prvi predsednik hrvatske Hrvatske ostavio je mnogo naslednika, odnosno pretendenata na tuđmanovsko nasleđe, s tim što i oni levi preskaču na desno, shvatajući ogromnu važnost te nacionalne alatke u ostajanju na vlasti, koristeći isti populistički priručnik. Videti pod sadašnji predsednik hrvatske Hrvatske (ovo hrvatske Hrvatske nije greška u kucanju).

Slična je stvar i sa pretendentima da budu „Alija posle Alije“. Mimo vlastitog sina. Ponekad mi se čini da neki skraćenicu SDA tumače kao Samo Drugi Alija. Počesto imam osećaj, gledajući ovu trakavicu sa izbornim zakonom, da BIH zapravo znači Bakir i Hrvati, Bošnjaci izabiru Hrvate, ili Bez izbora Hrvat. Zavisi iz kojeg ugla posmatraš. Ili, bolje reći, iz čijeg ugla posmatraš.

Eh, ali zato, kako bi Fraenkel nazvao, imamo ‘nadležnost nad nadležnošću’. Ovi avatari patriotizma, kako sebe predstavljaju, iznad su i zakona, i pravosuđa, i svih institucija zajedno.Šta oni dogovore – to je nadležnost nad nadležnoću. Sve drugo se ne pika. Otud ono „moj narod“ kao da je sva srpska/hrvatska/bošnjačka istorija potekla direktno iz njihove familije, a generacije ih ovlastile da budu isključivi zastupnici svega što ima to nacionalno obeležje. Jer, tako je najlakše krasti, tako je najlakše varati, tako je najlakše lagati, tako je najlakše lažno obećavati, tako je najlakše kampanju voditi, tako je najlakše mlatiti pretnjama o mraku koji jede.

Samo što svi znamo ko iz mraka iskače i ko se u mrak vraća. Zato država i propada – ne sada od invazije stranih vojski, već od nas samih, jer se sve dešava mimo zakonite uprave, jer je davno formirana druga uprava, mnogo jača od one zakonite. Lopovi, onda, koriste moć za krađu novca, a zatim taj novac koriste za krađu više moći. Onda su potrebne dve vrste ljudi da se vlast zadrži – prevaranti i kriminalci iz senke, koji znaju da je dovoljno kupiti jednog po jednog ministra i bogatstvo je osigurano. Bez velikog rizika. Zatvoren krug. Mašinerija je istovremeno i korumpirana i korumpirajuća.

Tako korupcija i zloupotreba javnih funkcija u privatne svrhe ne predstavljaju pretnju sistemu, već to jeste sistem. Politika je postala igra tajni, u kojoj je novac moć, ali moć je i znati gde je vaš neprijatelj sakrio svoj i kako ga je stvorio, dok se istovremeno prave dilovi i trgovina među „neprijateljima“. Odlika populizma je i da se politički rivali predstavljaju javno kao neprijatelji, lupa im se etiketa lažnih patriota, a kritičarima da su špijuni, izdajnici, plaćenici i slično. Što je, valjda, opšte poznato.

Nije podela nacionalna, ni verska. Podela je na korumpirane i nekorumpirane. Moć, odnosno vlast je privatizovana, a za kleptokratu novac završava većinu stvari. Za sve ostalo postoji nasilje! (videti pod David, Slaviša, Dženan…) Neka mi oproste oni ovde nepomenuti.

Ako ne može novac – može pretnja. Mrakom. A mrak je odavno pao – što na oči, što na dela i nedela. Džaba vam pretnje, moji sinovci, i vi ste u mraku. Tuđeg interesa i tuđeg izmeta.